Da bi se zemlja dobro upoznala, treba ići dalje od njenog glavnog grada. Meni je Mađarska dugo bila jednaka Budimpešti, iako sam iskorištavala rijetke trenutke izleta u druge krajeve. Do sad se nakupilo i tih izleta, pa ću vam pokušati dočarati što možete očekivati u drugim kutovima zemlje. Krenut ću od samog sjeveroistoka Mađarske, pokrajne Borsod-Abaúj-Zemplén s gradovima Sátoraljaújhely i Tokaj. Za Tokaj i njegova vinogorja ste čuli, a Sátoraljaújhely je gradić od 16-ak tisuća stanovnika, smješten 40 km sjeveroistočno od Tokaja, na granici sa Slovačkom.
Centar Sátoraljaújhelya s ponosnim kipom Lajosa Kossutha, nekadašnjim njegovim stanovnikom
Oba grada govore posve drugu priču o Mađarskoj od Budimpešte. Prvo shvatiš, posebno kroz priče sa stanovnicima Sátoraljaújhelya, koliko je država centralizirana i kakvo je Budimpešta ultra-središte. Mladi su otišli ili žele otići, ako ne u Budimpeštu, onda u Debrecen koji je drugi najveći grad u državi, a i van države. Možda ni Hrvatska sa Zagrebom nije puno drugačija, ali kao stanovnik manjeg grada u Hrvatskoj koji je uz to grad s najvećom nezaposlenošću u državi, osjetila sam kako je njihova žudnja za odlaskom i osjećaj besmisla u mjestu gdje jesu snažniji.
Centar Tokaja s vješticom. Grad je pun slatkih lutki i kipova poput ove ili veselih pijanaca koji su malo pretjerali s vinom
Šok doživiš kroz šetnju središtem gradova, opet više u Sátoraljaújhelyu, nego Tokajem, ali tu su negdje. Tokaja samo malo izvlači činjenica da je zbog svojih vinogorja postao i omanje turističko središte. S jedne strane u Sátoraljaújhelyu dođeš u doticaj s njegovom slavnom, zanimljivom povijesti koja se odvijala tek prije malo više od sto godina. Skužiš da su u njemu živjele tri povijesne ličnosti koje imaju izuzetno veliko značenje za Mađarsku – znači pričam o jednom Gyuli Andrássyiju, Ferencu Kazinczyiju (za mađarski jezik imao je značenje kao Vuk Karadžić u Srbiji, ili Ljudevit Gaj u Hrvatskoj) i Lajosu Kossuthu. Oduševi te spoznaja da grad ima veći broj crkava koji pripadaju različitim vjerama, središte je uređeno s lijepim, klasičnim kipovima i cvjećem. U Széphalomu, mjestu skoro spojenim s Sátoraljaújhelyem, nalazi se moderni veliki muzej posvećen mađarskom jeziku. Mogu se pohvaliti i avanturističkim parkom (Kalandpark) s bobom, dugačkom žičarom i slično što je meni egzotika. Ja ne znam da igdje u Hrvatskoj postoji bob staza kao dio zabavnog parka, čula sam da ima u Srbiji i Bosni.
Fiš-paprikaš u Bonchidai Halászcsárdi
Ali onda počneš uočavati drugu stranu. Otac moje prijateljice je spomenuo kako u centru Sátoraljaújhelya nema ničeg drugog osim kineskih trgovina, ali ne doživiš to dok se ne spustiš do grada i shvatiš da je njegova izjava gotovo u potpunosti istinita, osim što nedostaje jedan mali dodatak. Dakle, centar Sátoraljaújhelya nema ničeg drugog osim kineskih trgovina i trgovina polovne odjeće (használt ruha). Isto vrijedi i za Tokaj, mada tamo ima pokoja ljepša suvenirnica i vinoteka, ali ovo je pravilo za trgovine odjećom i obućom. Uz to, vlasnici tih trgovina valjda nisu filera potrošili na uređenje tih objekata. Vjerojatno im je jedino bilo na umu da prostor nakrcaju svojom robom, oblijepe stakla nazivom svoje radnje i kako je skoro sve džabe, i to je to. U Tokaju, na samom početku glavne šetnice postoji primjer takve kineske trgovine da uopće ne mogu pojmiti kako su dobili radnu dozvolu. Nalazi se u staroj, trošnoj kući, ala kakve postoje u Slavoniji i Banovini iz vremena mojih pradjeda i prabaka, ali uz to kao da u njoj nitko nije živio bar 30 godina i sad su došli Kinezi kojima kuća super odgovara za njihovu trgovinu. Općenito kako izgledaju te trgovine – prozori musavi, na podu neki ofucani linoleumi, roba nakrcana i nabacana… A po starim nazivima radnji koji su još ostali na nekim kućama i zgradama vidiš da se tu nekad ne samo da se prodavala kvalitetna roba, već je bilo puno i malih obrtnika s vlastitom proizvodnjom. Recimo, nekoliko godina ranije kad sam posjetila prvi put Sátoraljaújhely, na glavnom trgu bila je trgovina s raznim ukrasnim kovanim predmetima – primjerice, maštoviti stalci za cvijeće, svijećnjaci, stalci za vino i drugo. Nisu bili skupi, i tad sam si kupila stalak za vino. Danas ni traga da je ikad nešto tako posebno i profinjeno postojalo u gradu. Tokaj vrvi od praznih i/ili zapuštenih prostora na kojima još uvijek piše manufaktura, galerija i slično, ali njima skoro ni traga.
Zidna slika u zalogajnici u Tokaju s izvrsnim langosom
No nije sve crno. Gastronomska ponuda nije loša ni u jednom, ni u drugom gradu, ali očekivala sam malo veću ponudu u samom Tokaju s obzirom da je turističko središte, mada u njemu živi samo oko 5000 stanovnika. Tokaj ima dosta lokala koja su razni oblici fast fooda. Recimo, doručkovali smo jedno jutro langos u zalogajnici koja se nalazi malo prije glavne šetnice kad se gleda od mosta, i spominjem je jer je langos bio vrhunski i na jednoj plaketi je pisalo da se po izboru jednog relevantnog medija, nalazi unutar 10 mjesta diljem Mađarske s najboljim langosom. Kako se Tokaj nalazi na ušću rijeke Bodrog u Tiszu, rječna riba je ovdje glavna i puno mjesta nudi pečenu ribu, čak i u britanskom stilu fish’n’chips. Međutim, mi smo htjeli probati fiš-paprikaš (halászlé) i koliko smo brzo uspjeli proći glavnu ulicu, i pregledati drugi dio grada uz rijeku gdje nas je domaćin uputio kao prema mjestu gdje su restorani i slično, samo smo jedno takvo mjesto snimili. Večerali smo u Bonchidai Halászcsárdi koja se nalazi pored glavnog mosta preko Tisze (blizu ušća). Čarda ima lijepu terasu s pogledom na rijeku Tiszu, cijene su umjerene, a s jelom i vinom smo bili jako zadovoljni.
Bilo bi dobro imati Norbi Update Lowcarb Bisto & Shop u Hrvatskoj, pa i u manjim središtima
Inače, fiš-paprikaš je big deal u Mađarskoj, i mjesta se gotovo natječu tko će nuditi bolji. Do sada sam probala fiš-paprikaš na nekoliko najkonkurentnijih mjesta – Segedinu, Balatonu (više mjesta), Szentendreu, Novom Sadu (nije u Mađarskoj, ali natjecateljski duh i mađarski utjecaj se preklapa) i sada u Tokaju. Segedin mi još uvijek drži prvo mjesto, a najmanje su me oduševili na Balatonu, iako ni tamo nije loš. Prijateljica iz Segedina mi je rekla da njoj prvo mjesto drži Baja (ali da to nikome ne kažem jer ona kao rođena Segedinka i lokal patriot ne bi smjela to reći). Hoće li Baja ugroziti Segedin pitanje je za koje se nadam da ću uskoro dobiti odgovor.
Uz fiš-paprikaš, pili smo Tokaj Furmint. Imali smo velike planove posjetiti tokajske vinske podrume, kušati vina… Ali na moju veliku žalost, zbog gastritisa morala sam preskočiti čitav set tih aktivnosti. Međutim, već sam pisala o tokajskim vinima jer sam imala više prilika da ih probam, pa i sad usprkos problemima sa želucem. Ukratko, stvar je ukusa, i ako volite slatka, puna, tzv. predikatna, desertna vina tipa prošek, žuti muškat i slično, bit ćete u raju. Sarga Muskotaly je ultra slatko desertno vino, a sva ostala su stupanj manje, no i dalje vrlo slatkog okusa. Ali ako volite opora vina, ili gemišt, jedino vino od tokajskih koje će doći u obzir je Tokaj Furmint. Inače, sva su bijela, i navodno samo jedan vinar nudi i crno koje sam također imala prilike probati i bilo mi je fino, nisam sigurna koje sorte.
Kip Ferenca Kazinczyija (za mađarski jezik imao je značenje kao Vuk Karadžić u Srbiji, ili Ljudevit Gaj u Hrvatskoj)
Da se vratim na gradove i izvučem još jedan „highlight“, Sátoraljaújhely me iznenadio jednim objektom kojeg do tad nisam nigdje vidjela. Usred grada, ima „Norbi Lowcarb Bistro & Shop“ koji nudi hranu i piće s niskim udjelom ugljikohidrata. Počastili smo se slatkim pekarskim proizvodima s kakaom i orahom koji su napravljeni od integralnog brašna. U bistro su svraćali ljudi koji se očito rekreiraju i bave sportom. Na Internetu sam pronašla da je riječ o lancu zdrave prehrane koju je pokrenuo Mađar Norbert Schobert, nutricionist i specijalist za fitness. Posao je krenuo 2001., a do danas postoje franšize diljem Mađarske te susjednim i drugim državama – Austriji, Rumunjskoj, Slovačkoj, Češkoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, čak i u Srbiji. Ono što ja mislim, ovakva trgovina i bistro bi uspio ne samo u većim središtima u Hrvatskoj, već i u manjim kao što je moj jer je zdrava prehrana i sport sve veći imperativ mladima, a i širem stanovništvu.
Detalj s jedne fasade u Sátoraljaújhelyu
Sátoraljaújhely je specifičan još po jednoj stvari koju je nemoguće izostaviti, i teško progutati kad je doživiš. Svaki malo smo dobivali poruke na mobitel – Dobrodošli u Mađarsku!, Dobrodošli u Slovačku! Pa, dobro gdje je Slovačka? Slovačka ne da je blizu, nego već zadnje jedna i pol ulica grada pripada Slovačkoj i zove se Slovenské Nové Mesto. Trianonskim ugovorom iz 1920. Mađarska je izgubila puno teritorija, i kojeg je trebala izgubiti i kojeg nije. Provozali smo se uzduž i poprijeko tom ulicom i pol koje su nekad pripadali Sátoraljaújhelyu, i vožnja je otprilike trajala 7 minuta. Na kraju svake ulice nalazi se pustopoljina, a samo Slovenské Nové Mesto ne kužiš šta je – je li selo,općina, grad… Šta postane ulica i pol kad se odvoji od većeg grada unutar kojeg je nastala? Danas je tu Europska unija, Schengenski prostor, nema granica, prešli smo u slovački dio bez ikakvog zaustavljanja i kontrole, i jedino nam je natpis dao do znanja da smo u drugoj državi. Čak nije bilo ni jače prirodne granice da bismo skužili da se tu iz nekog razloga teritorij cjepa. Čemu? Zašto? Tko je tu išta dobio?
Sve u svemu, teško je završiti tekst prpošno i veselo. Dok sam šetala Sátoraljaújhelyem i Tokajom, mislila sam na svoj grad od 25 000 stanovnika koji ima hrpu problema, ogromnu nezaposlenost, prošao je rat, stanovništvo se drastično izmjenilo. Stanovnici tih mađarskih gradova i tog kraja kriju se iza svoje štedljivosti i apatije, a ne vide da im ta štedljivost i apatija uništava ekonomiju, grad i život. Zar bi deset kineskih trgovina i deset trgovina polovne odjeće opstajalo u gradu od 15 000 stanovnika da nemaju svoje mušterije? U mom je gradu puno veći problem što većina ljudi živi iznad svog standarda i to neki skupo plaćaju, ali uspijevamo održati grad od 25 000 stanovnika sa samo jednom kineskom trgovinom i dvije trgovine polovne odjeće od kojih se druga tek nedavno otvorila, i sumnjam da će dugo uspjeti. Kafići su nam puni ljudi koji ispijaju beskrajno dugo svoje kave ili krigle piva. Ljudi vrte aute, često i nove, Mercedesa se da naći, vrte namještaj, bijelu tehniku, mobitele. U Sátoraljaújhelyu i Tokaju vidjela sam drugu stranu medalje gdje ljudi voze prastare aute, nerijetko u startu slabije i jeftine, Mercedesi ne postoje. Kafići i restorani su prazni, a imaju čak četiri slastičarnice u centru dok mi nemamo ni jednu poštenu koja radi vlastite kolače i ima ih redovito u ponudi. Asfalt im je rupa na rupi. Ljudi nose kinesku ili polovnu robu. Čista dekadencija u ubrzanom procesu.
U Tokaju sam naišla na ove neobične kipove, i ispalo da su plod mađarsko-litvanskog prijateljstva
Odjednom mi se na jednoj mikrorazini, u jednoj komparativnoj analizi otvorila jedna velika makroekonomska dilema koju muči cijelu Europu. Potrošnja vs. štednja. I dok sam unutar svoje lokalne zajednice uvijek smatrala da su ljudi pretjerano rastrošni, i da zato muku muče kad ostanu bez posla, zdravlja ili ih druga nedaća zadesi te da se iza toga krije površnost i snobizam, Sátoraljaújhely i Tokaj su mi pokazali drugu stranu te medalje u kojoj sam shvatila da je potrošnja i ulaganje u životnu energiju grada i vlastiti duh. Jedno je kad ulažeš u nešto što će ti oploditi novac, i o tome trebaju svi razmisliti. Ovaj tip ulaganja o kojemu pišem je drugačiji. Kako god bilo, moj grad je trenutno na uzlaznoj putanji, energija se uspjela zavitlati u smjeru da čak i oni najtvrdokorniji pesimisti počinju popuštati pred vidljivim rezultatima. Sigurno je novac Europske unije jako zaslužan, ali tko brani i ovim gradovima da pišu projekte i natječu se za fondove. No ima tu još nešto – ponos, dostojanstvo i prkos da odbiješ ono što ti nameću da budeš, već da budeš ono što jesi i kakav želiš biti. Oba mađarska grada su na silaznoj putanji, a stanovnici su ili pobjegli ili zavukli se u svoje kuće i čekaju da umru, duh im je ubijen, umjesto da izađu van, zahtijevaju od svoje gradske uprave da sagrade ovo i poprave ono, da uljepšaju svoj gradski okoliš, potroše koju forintu više na sebe i svoju kuću, i o svemu tome žugaju i drobe na gradskom trgu uz piće. Ne pristajem na ispriku da nemaju, ne mogu imati manje nego ljudi iz mog grada. Ako ovako nastave, ni deset Bandića im neće moći pomoći.
dotaknuti mađarsku 