Gdje su debrecinke?/Hol van a debreceni páros?

Debrecin (mađ. Debrecen)

U Debrecinu (mađ. Debrecen), drugom najvećem gradu u Mađarskoj s 205 tisuća stanovnika, proveli smo oko 24 sata, i maksimalno smo pokušali iskoristiti to vrijeme da upoznamo i vidimo sve što se moglo. Dugo sam ga željela posjetiti i evo napokon moje priče o njemu.

U prosjeku, ljudi u Hrvatskoj eventualno znaju dvije stvari o Debrecinu – da je grad u Mađarskoj i da imaju fine kobasice, zvane debrecinke. Odlazili smo u Debrecin uz pozdrave i želje da pojedemo koju debrecinku u njihovo ime. Želje naših bližnjih smo ozbiljno shvatili, i ja sam još prije nego smo krenuli kontaktirala prijatelje koji su zbog raznih razloga bili vezani za grad s pitanjem gdje da nađemo najbolje debricinke u gradu. Dio ih nije znalo o čemu pričam, drugi dio me pitalo na koje točno mislim jer tamo ima više vrsta kobasica, i kad sam opisala te poslala koji link s interneta, zaključili da vjerojatno mislim na tzv. debreceni páros. Već tad sam počela naslućivati da naša misija neće biti laka s obzirom da sam zamišljala da je grad prepun raznoraznih zalogajnica i pečenjarnica u kojima se nude kobasice, pogotovo ove. Jedan prijatelj me savjetovao da odem na tržnicu – novu ili staru, da ih možda ima na staroj.

Fontana u Debricinu

Fontana u Debrecinu

Ukratko, u Debrecinu ni traga od debrecinki. U središtu grada nismo naletili na ništa ni blizu slično gdje se nude, a posjetili smo i novu veliku tržnicu (na staru nismo stigli, možda bi nam se tamo posrećilo) gdje postoje dvije zalogajnice. Nudile su kobasice, ali samo klasične krvavice i mesne. Probali smo mesne s dinstanim zeljem, bile su fine, ali nisu bile one koje smo tražili. U mesnice nismo zavirivali jer su temperature bile iznad 35 stupnjeva, da smo ih kupili za ponijeti nismo ih imali gdje čuvati na niskim temperaturama do kuće. Stekla sam dojam da nisu popularne u gradu, i da nisu svjesni koliko su te kobasice zaslužne za slavu imena grada izvan državnih granica Mađarske. Da nema njih, možda ljudi ovdje ne bi znali ni da je Debrecin gradu u Mađarskoj. Nedavno sam bila u Grazu, i na gradskom trgu, između ostalih, nudili su i debrecinke. Po internetu, vidim da su popularne i u Njemačkoj, ne samo na prostoru bivše Jugoslavije. Vidim li samo ja tu potencijalnu turističku ponudu? 🙂

Velika reformatorska crkva dominira središtem Debrecina

Velika reformatorska crkva dominira središtem Debrecina

Dakle, svratili smo na njihovu novu tržnicu (Nagypiac) zbog kobasica i zato jer je to mjesto koje se u mađarskim gradovima ne preskače, i stvarno me impresionirala. Nalazi se u velikoj novoj modernoj zgradi u staklu koja je i klimatizirana. Plac je živ, s velikom ponudom i puno kupaca. Postoji i gornji kat na kojemu se nalaze jaja, mesni proizvodi i slično dok je dolje više povrće, voće, med. Gornji kat nije u punom pogonu, ali vjerujem da je samo pitanje vremena. Općenito, grad ima puno novih građevina i novoobnovljenih dijelova. Primjerice, imaju novi stadion u gradskom parku Nagyerdő (Velika šuma). Navodno su zakopali jedno manje jezerce zbog izgradnje stadiona, i stanovnicima se tako tako to svidjelo jer su voljeli šetati oko njega i uživati. Ne znam puno o gradu prije obnove, samo iz priče stanovnika, ali sve novo što sam vidjela, izgleda svjetski, moderno i lijepo. Samo grad se ne doživljava pretjerano turistički, i više manje sav sadržaj je prije svega usmjeren i namijenjen lokalnom stanovništvu. Engleski se slabo govori.

Kad sam već spomenula Veliku šumu, tamo smo posjetili toplice Aquaticum – termalne kupelji i svijet sauna. Postoji još i „Aqua World“ koji je ludilo za djecu, vanjski bazeni s mediteranskim ugođajem, ali kako smo imali negdje samo tri sata na raspolaganju, odlučili smo se samo na ova dva sadržaja. Cijena po osobi je bila ispod 2500 ft što je manje nego bilo gdje u Budimpešti, čak je i Király Fürdő skuplji, a toplice su vrhunske, isto novoobnovljene i mrak, čisti mrak. U svijet sauna se ulazi u ručniku koji se dobije, kupaći se ostavi u ormariću sa staklenim policama. Recimo da ljudi nisu pretjerano vezani za te ručnike poslije. Spominjem to jer u budimpeštanskim kupeljima to nije slučaj, u saune se ulazi u kupaćem, i eventualno postoji pokoja sauna u koju se ulazi bez ičega, ali one su lagano odvojene i ne moraš u nju ići kad imaš toliko drugih na izbor.

Predivna glavna zgrada Sveučilišta u Debrecinu

Predivna glavna zgrada Sveučilišta u Debrecinu

Prijateljica koja je studirala u Debrecinu sugerirala mi je da vidim glavnu zgradu Sveučilišta. Govorila mi je kako se šokirala kad je vidjela zgradu Filozofskog fakulteta u Zagrebu jer je ogromna razlika od one u kojoj je studirala u Debrecinu. Kako se kampus nalazi u sklopu Velike šume, navratili smo do zgrade i ja sam ostala paf. Odmah sam shvatila o čemu je govorila. Tim zdanjem bi se ponosila i prestižna sveučilišta u Britaniji ili Americi. To je jedan ogroman dvorac s elipsastim prilazom na kojemu možeš zamisliti konje i kočija. Ispred je veliki park kao ispred francuskih dvoraca prije kojeg stoljeća. Onda sam se i ja sjetila zgrade Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu na kojemu sam provela dosta godina, jedne nevjerojatno ružne sive obične stambene zgrade u hard core socijalističkom stilu… Kao to je fasada, materijalno, bitno je ono što se događa unutar zidova i koje znanje dobivaš, ali nije na odmet sve to unutar lijepih zidova, u reprezentativnom prostoru.

Trgovina luksuznog porculana Zsolnay

Trgovina luksuznog porculana Zsolnay

Općenito sam očekivala da je grad puno skromiji jer je središte kalvinističke reformatorske crkve u Mađarskoj. Glavna i najveća crkva u gradu na središnjem trgu je Reformatorska velika crkva. Uz to, još sam bila pod dojmom skromnosti koju sam vidjela u Tokaju i Sátoraljaújhelyu, razmišljajući da je tamo možda prevladala protestantska etika, pa je ona razlog zašto su ljudi tako štedni i stoički. Međutim, daleko od toga. Debrecin je velik, raskošan grad sa širokim ulicama, bogatom kulturnom ponudom, fancy restoranima i kafićima, luksuznom trgovinom s porculanom Zsolnay. Uopće me ne čudi da je u dva navrata bio glavni grad Mađarske. Cijene su možda i jače nego u Budimpešti, i zanimljivo da su mi ljudi mlađi od mene preporučivali restoran IKON koji reklamira svoje menije od više sljedova za 7000 ft po osobi. Dan prije sam bila u navedenim obližnjim mađarskim mjestima gdje ljudi gotovo uopće ne idu u restorane i ne znaju koji da preporuče, smatraju da je hranjenje u restoranu bacanje novaca, a sad sam u mjestu gdje me ljudi nagovaraju da potrošimo 15 000 ft na jednu večeru. Iako nisam posjetila, IKON (Piac u. 23) navodno nudi tradicionalna mađarska jela u modernom stilu i varijanti, a drugi najpoznatiji restoran Csokonai ( Kossuth u. 21) koji je malo povoljniji nudi isto to, ali u izvornoj varijanti. Mi smo na kraju sjeli u jednu belgijsku pivnicu (Belga Étterem és Söröző, Piac utca 29) jer su imali lijepu terasu i živu glazbu – pjevača koji je svirao i gitaru s latino melosom. Naravno, čim smo sjeli u restoran, pjevač je otpjevao svoju zadnju pjesmu, ali nije nam se pokvarilo raspoloženje.

Prvi susret s imenom Csokonai bio je kad sam dobila preporuku za spomenuti restoran, ali u samom gradu vrlo brzo sam primjetila da isto ime nosi i kazalište, gimnazija, da postoji ogroman kip Csokonaija. Nažalost, osim da je THE DEBRECINER što je bilo očito, nisam znala tko je Mihály Csokonai Vitéz, pa za našu informaciju – bio je uvaženi i srčani pjesnik u doba prosvjetiteljstva, a za Debrecin ga veže i rođenje i smrt. Umro je 1805., u 31. godini života od upale pluća koja se tada teško liječila.

U dnevnom boravku stana od 60-ak kvadrata u centru grada kojeg smo unajmili za 30 eura na zidu je imao zastavu grada Debrecina

U dnevnom boravku stana od 60-ak kvadrata u centru grada kojeg smo unajmili za 30 eura na zidu je imao zastavu grada Debrecina

Na kraju smo posjetili i muzej Déri te galeriju suvremene umjetnosti MODEM s čime smo bili poprilično razočarani. Prvobitno smo samo htjeli vidjeti prostoriju s Triologijom Mihálya Munkácsya, po izboru Mađara – njihovog najznačajnijeg slikara. Međutim, politika cijene ulaznica je takva da ne samo da ne možeš uzeti ulaznicu za tu prostoriju, već su tako podešene da za 2000 ft kupiš ulaznicu za čak tri muzeja, znači muzej Déri, MODEM i „Medgyessy Ferenc Emlékmúzeum és Debreceni Irodalom Háza“ kojeg nismo stigli pogledati. U prijevodu želio ti vidjeti tri slike, ili sva tri muzeja u detalje, cijena je ista. Bili smo na odlasku iz Debrecina, i pokušali smo pregovarati sa službenicima da nam daju malo povoljniju kartu samo za tu sobu, ali nismo uspjeli. Na kraju smo uzeli ulaznice, i prvo posjetili MODEM. Ogromno zdanje, po nekim podacima drugi po veličini muzej suvremene umjetnosti u Mađarskoj, ipak manje je od zagrebačkog MSU-a, iako se kao zdanje nastavlja na Kölcsey Központ, dom kulture koji je ujedno i kazalište, kino, ima veliku kongresnu dvoranu i slično. Nevjerojatno dosadno i prazno mjesto. Srećom da je u prizemlju bila privremena izložba potreta iz kolekcije Antal-Lusztig koja je sadržavala pokoje zanimljivo djelo. Još postoje dva kata – na drugom su neki pejzaži i instalacije, a na trećem navodno monokromatske slike koje nismo išli pogledati. Potom smo se vratili u Déri, klasičnu zgradu koja liči na vilu iz doba Austro-Ugarskog Carstva. Tamo smo mogli posjetiti dvije prostorije – već spomenutu s Triologijom Mihálya Munkácsya i druga s blagom Katoličke Crkve od 1715., izložba pod nazivom „Várad kincsei Debrecenben“. Također smo bili iznenađeni jer od tolikog muzeja, samo dvije sobe imaju sadržaj za posjetitelje. Blago Katoličke Crkve je bila raskošna izložba koju smo pogledali, ali nije nas pretjerano zanimala jer smo se imali prilike nagledati svećeničkih plašteva, pehara i drugih rekvizita. A Trilogija je posebna priča.

Ušli smo u tamniju i rashlađeniju prostoriju u kojoj je bilo nekolicina ljudi, slike su bile osvijetljene i zauzimale su veći dio zida – Krist ispred Pilata, Ecce homo! i Golgota. Prva i treća slika su izvrsne, promatrali smo ih, divili im se i vrijedile su para, ali druga slika – Ecce homo! – koja je naslikana 1896., četiri godine prije smrti slikara je vidno lošija. Moj suputnik, Davor Žilić koji je akademski slikar i docent umjetnosti te čitav život u kistu i boji, smatra da ta slika nije Munkácsyijeva, i isto je zapisao u knjigu gostiju te je rekao službenicima muzeja. Službenica ga je pitala gdje je onda original, tko je naslikao ovu – sve pitanja na koja on nema odgovor. Pokušala je s pričom da je on već tad bio dosta duševno bolestan. Ali za Davora potez kista je kao rukopis, i on se ne može nikad toliko promijeniti da na kraju rezultat bude u razini malo boljeg amatera. Davor smatra da ta slika ne samo da nije Munkácsyijeva, već nije ni od jednog akademskog slikara.

Sporna Ecce homo Mihálya Munkácsya, 1896.

Sporna Ecce homo Mihálya Munkácsya, 1896.

Tako je završio naš posjet Debrecinu, 24 sata su istekla. Na moju žalost, nismo stigli posjetiti nacionalni park Hortobágy, ali zato nam je ostao razlog da se vratimo.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s