Zašto nemamo „cafeteriu“ kao Mađari?/ Miért nincs cafeteriánk, mint a Magyaroknak?

Erzsébet-utalvány (mađ. bon, kupon) od 1000ft u blagajniErzsébet-utalvány

Odem s prijateljicom u budimpeštanske terme, ona plati ulaznice nekom OTP bankovnom karticom i kaže da joj ne dajem ništa jer su ionako besplatne. Pitam je kako su besplatne, ona kaže – preko posla. Drugim put se nađem s drugom prijateljicom, odemo na ručak, a kad je vrijeme plaćanja, ona izvadi blok s nekim kuponima na kojima su ispisani razni novčani iznosi, istrgne iz bloka listiće u vrijednosti računa i račun je plaćen. Ja sve gledam reakciju konobara, a on ih primi najnormalnije i zahvali se. Treći put odem u nabavku u Tesco s prvom prijateljicom, uzeli smo kućne potrepštine, živežne namirnice i slično. Na blagajni slična situaciju – opet izvuče neki blok, natrga tih papirića, dio plati u kešu. Tko se ne bi zapitao o čemu se radi?

Prvo sam pomislila najgore – da dobija plaću kroz te blokove, ako ne cijelu, onda dio. Rekoh – ako joj treba živi keš za platiti stanarinu i slično, mogu pomoći da otkupim tih papirića jer sam tad imala nešto novca, ali ne i papirića. Ona kaže da ne treba jer da te blokove dobije pored punog iznosa plaće.

Ni sad ne znam gdje je kvaka. Evo što sam saznala. Taj novac se zove „cafeteria“ i njega zaposlenici dobiju kroz razne načine, samo ne kroz gotovinu. Zaposlenici u državnoj upravi i poduzećima obvezno dobivaju taj novac, dok zaposlenici u privatnim firmama ovisno o poslodavcu. Veće firme uglavnom daju „cafeteriu“, dok manje sa slabijim poslovanjem uglavnom ne. Cafeteria je stavka za računanje poreza i s njom se umanjuje osnova za porezna plaćanja. Složena je tako da se svakome s većim prihodom isplati odlučiti za cafeteriu, a time i razveseliti svoje zaposlenike. Dok se kod nas od plaćanja poreza odbijaju troškovi poslovanja kao što su najam prostora, službeni auto – pogotovo ako je uzet na leasing s mjesečnom otplatom, režije i slično, slabe su i rijetke bilo kakve isplative porezne stavke vezane za zaposlenike. Kod nas je užasno puno registriranih službenih auta, trebalo ih firmi ili ne jer se to isplati, ali u vezi zaposlenika valjda postoji samo poticaj za primanje mladih ljudi bez radnog iskustva na godinu dana, i tu i tamo invalida i slično što privremeno traje i slabo saživljava te se financira iz države, a ne prihoda firme. Radna snaga u Hrvatskoj je skupa jer koliko radniku ide novca za plaću, toliko ide državi. Konstantno smo u začaranom krugu visoke nezaposlenosti i povremene zaposlenosti (primjer je turistička sezona).

Pokušala sam shvatiti kako cafeteria funkcionira, a dobila sam različite odgovore što se svodi na to da ovisno o poslodavcu i zaposleniku, početkom godine se odlučuje kako će se utrošiti taj novac. Jedan moj prijatelj koji radi u dobrostojećoj financijskoj firmi dobija 200 000 ft godišnje što je skoro 5000 kn godišnje te kaže da ih raspodjeli na kredit za kuću i za privatno zdravstveno osiguranje. Od njega sam doznala da se taj iznos ako se usmjeri za navedene namjene neoporezuje te da sav onda njemu dospijeva na račun i ide za te troškove. Pretpostavljam da s tim novcem može platiti jednu mjesečnu ratu kredita i dio/sve godišnje premije za zdravstveno osiguranje.

Moja već spomenuta prijateljica radi u državnoj firmi, i kaže da mjesečno dobiva 10000 ft cafeterie. Ona ju je raspodjelila na dvije najpopularnije mogućnosti – jedna je tzv. Széchenyi Pihenőkártya (SZÉP- kártya) s kojom je onda platila ulaznice za toplice, a druga Erzsébet-utalvány – blok s kojim je platila dio računa u Tescu.

Széchenyi Pihenőkártya (SZÉP- kártya) izgleda kao OTP bankovna kartica, samo za plaćanje može se koristiti na točno određenim mjestima. Navodno je ideja krenula od želje vlade da potakne stanovništvo na tuzemni turizam i rekreaciju. Zbog neimaštine, Mađari su za vrijeme svog godišnjeg odmora ostajali kod kuće te se općenito nisu dovoljno rekreirali i slično. Ova kartica upravo služi  za plaćanje smještaja, restorana, ulaznica u toplice, bazene, muzeje, zoološke vrtove, razne predstave, fitness i slično. Jedna mađarska obitelj s manjom djecom, pogotovo ako oboje rade i odluče se za SZÉP- kártyu imaju pošteno ljetovanje na Balatonu na račun poslodavca i države. Zanimljivo je i to da razni davatelji usluga, pogotovo u turizmu, daju još dodatni popust korisnicima ove kartice jer su im oni u biti sigurni klijenti. Nisam pronašla statistiku, ali opći je koncenzus među Mađarima s kojima sam pričala da je kartica imala efekta i da ljudi idu obvezno bar jedanput, dvaput na neke izlete, kraće odmore.
szep-kartya-elfogadohelyek

Széchenyi Pihenőkártya (SZÉP- kártya)

Erzsébet-utalvány je druga opcija koja se može primati u obliku bloka, ali postoji i u elektronskom obliku kao kartica. Moja prijateljica za te bonove može kupiti samo živežne namirnice (kruh, mlijeko, ulje, brašno…). Međutim, postoje i drugi oblici tih blokova, pa recimo s AJÁNDÉK (Erzsébet)-utalvány može kupovati i u DM-u, Mulleru, nekim knjižarama, Adidasu itd. Eto, mi se strašno veselimo kad dobijemo 300-400 kn bona za Božić da potrošimo u Konzumu, a moja prijateljica u svojoj kombinaciji cafeterie godišnje dobije „bon“ od skoro 1500 kn.

Neki ljudi ne izaberu ništa od navedenog, već preusmjere taj novac u plaćanje mjesečne karte javnog prijevoza, bonove za hranu u restoranima, životno osiguranje, mirovinu, školovanje… Nije riječ o tzv. 13. plaći i regresu jer i ona postoji u Mađarskoj, nevezana je za cafeteriu i ovisno o radnom ugovoru, neki ljudi je imaju, neki ne. Većina naravno ne, ali ja ni u Hrvatskoj trenutno ne znam nikoga tko ima 13. plaću. Nije riječ ni o Božićnici.

Cafeteria postoji u Mađarskoj od 1990., prvi ju je uveo MOL, a po uzoru na američku politiku koja je tamo krenula od ’70.-ih te samo ime je američko-engleskog porijekla. Cilj joj je prije svega potaknuti ugostiteljstvo, turizam i trgovinu unutar zemlje. Taj „novac“ vrijedi samo u Mađarskoj, pa ne čudi, primjerice, slogan za Erzsébet-utalvány – U Mađarskoj, za Mađarsku (Magyarországon, Magyarországnak).

I zašto onda mi nemamo cafeteriu kao Mađari?

Advertisements

Božić dolazi/ Jön a karácsony

Znate li da je prije tjedan dana prošlo točno godinu dana otkad sam počela pisati ovaj blog? Mogu si samo poželjeti da u idućoj godini budem redovnija i pišem još kvalitetnije, zanimljivije tekstove, a vama zahvaliti što ga čitate. Pa krećemo!

Adventska atmosfera

Nas četvero na Adventskom sajmu u Budimpešti (prosinac 2014.; četvrta je iza kamere 🙂 

Ove godine nisam išla na Adventski sajam u Budimpeštu što mi je falilo. Najteži je bio trenutak kad sam primila razglednicu iz Budimpešte sa slikom Sajma ispred Bazilike Sv. Stjepana. Ali zato sam više puta posjetila zagrebački koji je ove godine proglašen najljepšim. U konkurenciji su bili mnogi veliki europski gradovi, ali nisu, primjerice, bili Budimpešta i Beč. Eh, kad njima nitko ne može konkurirati. Ako se mene pita, ne može se Budimpešti konkurirati. Što ima budimpeštanski, a nema zagrebački? Zadnjih godina gledam Zagreb kako se pretvara u pravu malu metropolu, sve je više sadržaja, mjesta za izlaske, a Adventski sajam sve raskošniji. No, iako je ove godine veći nego ikada, činio se manje raznovrsnim čak i od prošle dvije godine. Vrhunac gastronomske ponude je kobasica u pecivu s majonezom ili sl. Ako ćete nešto slatko, imate fritule, tu i tamo palačinke, a postoji više mjesta gdje možete kupiti jedne te iste lizaljke. Želite li kupiti suvenir, svaki drugi štand je uvezena prigodna roba za Božić od ukrasa i lampica za bor do kapa i šalova koju možete kupiti na svakom placu. Dio nude ručno izrađene stvari, a među njima se ističu oni s nakitom, satovima i dr. od bijelog bračkog kamena koji su zakupili 5-6 kućica (koliko sam uspijela prebrojati) što također ne valja i pridonosi jednoličnosti. Dio štandova je gotovo prazno  s nekoliko artikala koji nisu ni sim ni tam, hrpa ih je s nakitom.

 

U Budimpešti, gastronomska ponuda je takva da ne znam s čim bih napunila tanjur. OK, iz nekog razloga uvijek izaberem kobasicu koja liči na češnjovku, dinstani kiseli kupus i restani krumpir, povuče me atmosfera, ali gledam i sarme, bunceke, pečeno carsko meso, vratinu s ražnja, pohani hrskavi luk i sto još drugih stvari. Kuhana vina su prepoznatljiva, i ako više vrsta probaš, moguće je da se zalijepiš za određenog ugostitelja jer mnogi pokušavaju stvoriti poseban okus s nekim tajnim sastojcima. Većinom dobijete vino u prigodnim šalicama koje prvo platite, a ako ih ne želite, vratite ih i dobijete novac nazad. S desertima su prejaki, prave slastičarnice na otvorenom, a suveniri su mahom ručni radovi – od predivnog domišljatog keramičkog uličnog broja za kuću do ukrasa za bor od polovice orahove ljuske u koju su stavili bebu pokrivenu tkaninom s izvezenim etno-uzorkom. Osjećaj je da se mnogi obrtnici spremaju veći dio godine da bi mogli svoje radove predstaviti i prodati na Sajmu te možda od tih novaca uspiju živjeti veći dio godine. Sadržaji poput klizališta, prigodnih koncerata, svetih živih štalica ili s figurama, Djedova Božičnjaka u kućicama, svjetlucavih okićenih tramvaja, svjetlosnih predstava na fasadama poput Bazilike Svetog Stjepana itd. također su tu. Doduše, ima jedna stvar koje tamo nema – ne možete se ljubiti ispod imele u Budimpešti kao što možete u Zagrebu na Trgu bana Jelačića, ali pitanje je imaju li Mađari taj običaj. (*provjeriti!)

Brojevi kuće

Zgodni kućni brojevi kao Božićni poklon

Ako imate prilike, a mnoge turističke agencije nude vikend-aranžman u Budimpeštu za vrijeme adventskog sajma, i to zbilja za sitne novce, odite s njima ili vlastitim autom, priuštite si taj izlet. Primjerice, nas četvero u parovima prošle godine smo išli u vlastitom aranžmanu i smještaj u dvije sobe s kupaonom u centru grada do samog parlamenta za 80 eura (znači 20 eura po sobi po danu) našli smo preko booking.com-a. Zove se Downtown Apartments Budapest (adresa: Falk Miksa 3). Provjerila sam cijene, i trenutno su malo jače od ovoga što smo mi platili što je još uvijek vrlo povoljno. Jedino što moram spomenuti, a da nije jeftino – to je sve što konzumirate i kupujete na samom Sajmu s tim da je prošle godine najskuplji punkt bio baš prostor ispred Bazilike Sv. Stjepana gdje se s Trga Vörösmartya preselio središnji dio Sajma, i to prvi put prošle godine. Cijena jedne porcije kakvu sam navela ista je kao cijena menija u jednom pristojnom restoranu u Budimpešti – između 70 i 100 kn u prosjeku.

O Božiću u Mađarskoj prije nekoliko dana sam saznala jednu zanimljivost koja me čak za kratko vrijeme i zbunila. Iz tri bliska izvora koja su lančano uslijedila jer sam i ja htjela malo više saznati o tome, saznala sam da je Mađarima zapravo Badnjak (Szenteste; Sveta noć), pogotovo večer, glavni, najintimniji dio Božića gdje se nuklearna obitelj okuplja. Najgore što su oni (moji prijatelji)  mislili da je i kod nas tako, tj. da ako nije, nema logike jer se Isus rodio u toj noći, znači tad se zbilja dogodio najbitniji trenutak Božića. Što se tiče kućnog pospremanja i kuhinjskih radova, za Mađare je udarna večer 23.12., a na Badnjak sve je više manje spremno do podne. Mnogi do tad okite i bor. U toj večeri oni otvaraju poklone, išli ili ne na polnoćku nakon koje idu OBAVEZNO doma.

Svjetlosna predstava na fasadi Bazilike Sv. Stjepana

Svjetlosna predstava na fasadi Bazilike Sv. Stjepana

Prvi tren sam bila nesigurna jer moja obitelj nije najreligioznija na svijetu, pa sam malo ispitala i okolo koji dan je kod nas važniji, Badnjak ili Božić. Od svih sam dobila isti odgovor – definitivno Božić. Moj Badnjak izgleda ovako – peče se pečenica, peku se kolači, pravi francuska salata, nabavlja se i kiti bor, obavlja se zadnji shopping, čisti se kuća (iako to počne i ranije, ali Badnjak je udaran), postavljaju svijećice i drugi ukrasi oko kuće i u kući… Kićenje bora može biti zajedničko i zabavno, ali doživljava se kao dio priprema za Božić. U svojoj obitelji sam uvijek kitila jedina ja bor, dok su ostali radili nešto drugo. To je bio samo moj dio posla, moje zaduženje. Na polnoćku se kao ide, ali zapravo tad je pola grada vani i završi se u jednom, drugom, trećem kafiću. Crkva je u mom gradu prepuna, mora se stajati jer je klupa malo i namjenjene su starijima ili onima koji dođu dva sata ranije da bi si zauzeli mjesto, bude hladno, a dio čak mora stajati vani te slušaju misu preko razglasa. Čestita se Božić i kasno se dođe doma. Nakon dobrog spavanja, kreće dan, kreće Božić, otvaraju se pokloni, obitelj je zajedno, a doručak i ručak su središnji, najintimniji dijelovi proslave. Večer već postaje otvorena za dolazak gostiju, uglavnom najbliže rodbine i prijatelja, ili odlazak u posjete istih.

Eto, kod Mađara je sve za kojih pola dana do dan ranije nego kod nas. U ovom trenutku, vjerojatno svi Mađari koji su planirali kupiti bor, već su ga kupili, a možda i okitili. Mi idemo sutra na plac kupiti bor, i još to smatramo laganini. A ideja da nakon polnoćke idemo po birtijama Mađarima je nepojmljiva, a u Hrvatskoj su tad i mala mjesta živa cijelu noć. Kafići imaju posebnu dozvolu da samo tu noć rade do jutarnjih sati.

Želim Vam sretan i blagoslovljen Božić!

Békés, Boldog Karácsonyi Ünnepeket Kívánok!

Stalica ispred Bazilike

Prošlogodišnje štalice ispred Bazilike Sv. Stjepana

Mađarska ide na EURO 2016/ Magyarország készül a 2016-os Európa- bajnokságra

foci1

Mađarska nogometna ekipa slavi pobjedu nad Norveškom koja ih je dovela do EURO-a 2016.  Izvor: index.hu

Kada sam početkom listopada bila u Budimpešti, našla sam se s prijateljima na Trgu Blahe Lujze i šetali smo Elizabetinom avenijom (Erzsébet körút). Kafići su bili prepuni i jedva smo naši mjesto u velikom Stifler Baru (Erzsébet körút 19). Mađarska nogometna reprezentacija igrala je protiv Farskih otoka i pobijedila s 2:1. Ljudi su bili u deliriju, van sebe od sreće i mislila sam si u sebi, znajući nogometne uspjehe Mađarske u zadnjih, da budem precizna 29 (od zadnje kvalifikacije na Svjetsko nogometno prvenstvo), odnosno 44 godina (od zadnje kvalifikacije na Europsko nogometno prvenstvo): Nema veze, neka se vesele, nema veze što je riječ o pobjedi nad državicom koja ima manje od 50.000 stanovnika. Ta večer je stvarno bila vesela u Budimpešti, čak i prevesela jer su mnogi pretjerali s pivom.

Utakmica me nije puno zarezivala. Mađari su odlični u toliko sportova. Po broju medalja kad se proporcionalno podijele s brojem stanovnika u samom su svjetskom vrhu. Mi smo isto dobri u sportu, ali kad se pogleda ta statistika, Mađari nas šiju. No, otprilike dok se mi frustriramo kad ćemo opet dočekati dan da budemo među prve tri nogometne reprezentacije svijeta, ili bar Europe, Mađari se frustriraju pitanjem kad će u nogometu pobijediti ikoga. Eto, pobijedili su Farsko otočje.

Na kraju me neki dan sustigla vijest da su se Mađari kvalificirali za Europsko nogometno prvenstvo, EURO 2016. Odmah vam mogu najaviti da će Mađarska biti zahvaćena nogometnim ludilom od 10. lipnja do 10. srpnja, pa računajte na to ako ćete je posjećivati u tom periodu. Ako ispadnu ranije, euforija će se splasnuti. Isto vrijedi i za Hrvatsku jer smo se i mi kvalificirali za EURO 2016., ali će prava groznica nastati tek ako prođemo prvo i drugo kolo. Prve utakmice će se gledati sa skepticizmom jer nama je normalno da uđemo u prvenstvo, uglavnom kroz ušicu igle, i onda ispadnemo u prvom krugu.

To što se Mađarska kvalificirala za EURO 2016. senzacionalna je vijest jer je to prvi put nakon 29 godina da se Mađarska igdje kvalificirala, a zlatno doba imala je ’50.-ih i ’60.-ih. Pazite, Mađarskoj se dogodilo da je njena nogometna reprezentacija 1953. na Wimbleyu pobijedila Englesku sa 6:3, a 1954. u Budimpešti sa 7:1 što je još uvijek najveći poraz Engleske u povijesti. Te godine bili su finalisti u Svjetskom kupu. Čak su i Brazil pobijedili s 4:2. 1964. osvojili su i 3. mjesto na Europskom prvenstvu. Jeste li znali da je čak troje Mađara u prvih šest top strijelaca 20.-og stoljeća? Imena su Ferenc Puskás s 84 gola za mađarsku reprezentaciju u 85 odigranih međunarodnih utakmica, Sándor Kocsis sa 75 golova u 68 međunarodnih utakmica i Imre Schlosser s 59 golova u 68 utakmica. Ferenc Puskás, igrač mađarskog legendarnog Zlatnog sastava (Aranycsapat), po mnogim ocjenama najbolji je nogometaš svih vremena koji je, osim Mađarskoj, donosio pobjede i Španjolskoj gdje se preselio 1958., dvije godine nakon revolucije. Koliko je on značio svojim sugrađanima, nemoguće je dočarati. Njegov grob se nalazi ispod Bazilike Sv. Stjepana u Budimpešti. Glavni nogometni stadion u gradu nosi njegovo ime. U predgrađu Budimpešte, Maloj Pešti (Kispest) gdje je prvi put zaigrao, jedna ulica dobila je po njemu ime. Čak postoji gemišt (fröccs) u kojem je omjer vina i vode (sode) u dcl 6:3 po rezultatu „utakmice stoljeća“ , protiv Engleske. Zove se Puskás-fröccs.

Ferenc Puskas

Ferenc Puskás, igrač mađarskog legendarnog Zlatnog sastava (Aranycsapat), po mnogim ocjenama najbolji je nogometaš svih vremena.

Otprilike od vremena Puskása, zlatnih ’50.-ih i ’60.-ih, Mađari čekaju da njihov tim opet zablista. Od ove godine vodi ih bivši njemački nogometaš, Bernd Storck. Je li zbog promjena koje je unio, ili drugih razloga, ali rezultat je tu. Sudeći po prijašnjim Storckovim rezultatima, bilo kao igrač ili kao izbornik, nije postizao vrhunske rezultate, pa će možda i njegovih pet minuta doći baš s mađarskim timom. No, da i ništa više ne postigne, Mađari će mu biti zahvalni.

Sjećam se razgovora s jednim kolegom koji mi je probao objasniti što se događa s mađarskim nogometom. Sve mi je zlatne rezultate i igrače nabrojao, i onda je sa sjetom i nostalgijom dodao: „Stvarno ne znam u čemu je problem. Sve imaju, izmijenila se hrpa izbornika, a od njih ništa, pa ništa.“

Hoće li Mađari ovog ljeta ispisati novu stranicu povijesti europskog, a time i svjetskog nogometa? Vidjet ćemo. Drago mi je što će uopće sudjelovati i želim im sreću.

Mađarska osobna imena/Magyar keresztnevek

Detalj s obale Dunave u Budimpešti

Detalj s obale Dunave u Budimpešti

Po zakonu u Mađarskoj, roditelji koji očekuju bebu biraju ime s liste na kojoj navodno postoji nekoliko tisuća imena, iako kad se počnete upoznavati s ljudima, primijetit ćete da se vrti više-manje stotinjak najčešćih imena za svaki spol. Ali ni kod nas nije situacija puno drugačija. Primjerice, ako čitate imena s hrvatskih katoličkih kalendara, naići ćete na puno imena za koja nikad niste čuli. Mađari koji žele djetetu dati ime koje nije na listi, moraju zatražiti odobrenje od Istraživačkog instituta za lingvistiku Mađarske akademije znanosti (Magyar Tudományos Akadémia Nyelvtudományi Intézete). Oni ga odobravaju na osnovi određenih načela (jednostavnost izgovora, je li jasno za koji spol je ime namijenjeno, itd.) Priznate nacionalne manjine u Mađarskoj mogu se odlučiti za svoje manjinsko ime, a stranci su također izuzeti iz tog zakona.

Još bih navela tri zanimljivosti prije nego počnem pisati o samim imenima. Prva je – osobna imena u mađarskom dolaze na drugo mjesto, nakon prezimena. Jedan od mojih profesora zvao se Miklós Zoltán. Oba ova imena mogu biti i osobna imena, tako da je važno obratiti pažnju je li vam se osoba predstavila na mađarskom, tj. ako ste ime pročitali u tekstu na mađarskom, ili na engleskom. U ovom slučaju, ime sam napisala kako zvuči na mađarskom, pa je osobne ime profesora Zoltán, a prezime Miklós. Mađari su svjesni da je u mnogim drugim jezicima obrnut poredak, pa se u skladu s njim i predstave. U engleskom kao i u drugim jezicima znaju i pretjerivati, pa se predstave s engleskom varijantom svoga imena. Recimo, jedan György (Đorđe, Juraj) će reći da se zove George (ako priča na engleskom) ili Giorgio (ako priča na talijanskom) najnormalnije.

Druga zanimljivost je važnost upotrebe nadimaka u bliskim odnosima. Većina mađarskih imena ima svoju skraćenu varijantu, i jednom kad postanete bliski, ako budete upotrebljavali puno ime, napravit ćete da se vaš prijatelj/ica Mađar/ica osjeća nelagodno i čudno. ŠTO SAM SKRIVIO?!? Ostala sam zatečena kad sam čula da ljudi koriste nadimak i za osobu s kojom su nekad bili bliski, a sada više nisu iz raznih razloga. Primjerice, roditelji jedne moje prijateljice zvali su njenog bivšeg dečka i nakon nelijepog prekida, i poslije dvije godine, Zolika što je uz Zoli drugi najčešći nadimak za ime Zoltán. Moje ime Dijana (mađ. Diána) u hrvatskom nema nadimak, tako da sam do susreta s Mađarskom, jedino se odazivala na skraćenu varijantu svog imena kojeg je koristila moja baka – Dija. Međutim, taj nadimak je praktički službeni nadimak za moje ime u Mađarskoj! Prvo mi je bilo čudno, kad bih čula Dija (mađ. Dia), kao da me netko bacio u rano djetinjstvo. Sad sam se naviknula. Osim ove vrste međusobnog tepanja, postoje i posebna nježna obraćanja starijim članovima društva. Svi stariji muškarci su bácsi, recimo Pista bácsi što bi se moglo prevesti kao „striček Štef“. Pista je nadimak od István, hrvatski Stjepan ili srpski Stefan. Sve starije žene su néni, recimo Erzsi néni što bi preveli kao teta/tetka Eliza. Erzsi je nadimak od Erzsébet, hrvatski Elizabeta. Čini mi se da se ovdje i jedno i drugo dosta izgubilo. Starijima se češće obraćam s gospodine i gospođo jer ti mogu odbrusiti „nisam ti ja baka/teta/striček/barba…“, pogotovo u urbanim dijelovima, a kao da se i mlađe generacije vrijeđaju na nadimke, smatrajući ih često „seljačkim“.

Treće, zanimljivo je kako žene mijenjaju ime nakon udaje. U Mađarskoj postoje dva ekstrema i nekoliko varijanti između. Prvi ekstrem je da žena u potpunosti zadrži svoje staro ime i prezime, i u današnje vrijeme, pogotovo među obrazovanijim ženama koje žive u urbanoj sredini, riječ je o čestoj pojavi. Osobno ih znam nekoliko. Drugi ekstrem je da žena u službenim dokumentima u potpunosti odbaci svoje staro ime i prezime. Da, dobro ste pročitali, i ime i prezime te da uzme muževo ime i prezime s tim da se na njegovo ime doda sufiks –né. Taj sufiks je jedina identifikacija da nije riječ o tom čovjeku, već o njegovoj supruzi. Čini mi se da je taj ekstrem bio čest među starijim generacijama jer poznajem samo žene koje su barem 60 godina stare i tako se zovu po mužu. Recimo, žena Kovácsa Lajosa (Kovača Alojzija/Ljudevita/Luje) zove se Kovács Lajosné. Moguća je i varijanta da svom imenu i prezimenu, doda i stavi na prvo mjesto muževo prezime sa sufiksom –né, ili da ima kao kod nas kako je još uvijek često – da ostavi svoje ime te zamijeni svoje prezime s muževim bez sufiksa. Od 2004. Zakon dopušta i muškarcima da svoje prezime kombiniraju sa ženinim, nakon pritiska da je stari zakon bio previše nejednak u pogledu spolova.

Nemoguće je navesti sva lijepa i neobična imena u Mađarskoj, pa ću ih ja ovdje navesti samo neka s kojima sam se susretala i koja su mi simpa, a koja nećete vjerojatno nigdje drugdje naći niti čuti. Za neka je problem objasniti pravo značenje jer postoje razna etimološka tumačenja, pa mi nemojte zamjeriti ako sam nešto fulala. Pokušala sam više izvora konzultirati. Za učenje mađarskog, savjetovala bih da pitate osobu koju upoznate što njegovo ime i prezime znači jer često ima neko značenje, i tako možete naučiti novu riječ. Primjerice, tako sam naučila da fodor znači falda, volan na suknji ili slično, ili varga da je obućar.

Ženska imena:

Anikó (Anka, Anita; neobičan nadimak je Panni), Aranka (Zlata), Borbála (nadimak Bori; Barbara, Borka), Boglárka (znači ili dragulj ili žuti cvijet Ranunculus kojeg mi s lat. prevodimo kao žabnjak), Csilla (Zvijezdana), Enikő (navodno ime potječe od mađ. riječi za košutu, majku Hunora i Magora, mitskih očeva Mađara), Emese (majka, dojilja), Gyöngyi (Biserka), Hajnal (Zora; Hajnalka – Zorica), Ibolya (Violeta, Ljubica, Ljuba), Ildikó (ime posljednje supruge Attile, „biča Božjeg“, ratnica; nadimak Ildi), Ilona (Helena, Jelena), Jolán (od jó leány, dobra djevojka), Katalin (Katarina; Kati/Kata – nadimci), Kinga (hrabra, jedna poznata mađarska kraljica se tako zvala), Magdolna (Magdalena, Magdi je nadimak), Margit (Margareta), Orsolya (nadimak Orsi; Uršula), Piroska (Crvenkapica, Crvena), Réka (prva supruga Attile, „biča Božjeg“, teško odrediti znači li rijeka po slavenskom, slatka po maorskom, ili nešto treće), Rózsa (Ruža), Tímea (prijevod bi mogao biti „dobra i čišta“), Tünde (vila), Virág (Cvjeta; ovo ime je unisex), Zita (gospodarica, sreća; ime jedne od najpopularnijih mađarskih kraljica).

Muška imena:

Ákos (mađarski srednjovjekovni klan), Álmos (jedan od vođa mađarskih plemena, vjerojatno dolazi ime od mađarske riječi za spavanje, „pospani“), András (Andrija, Andrej; nadimak Andris), Antal (Antonio, Antun), Attila (zna se – „Bič Božji“), Árpád (ime još jednog legendarnog mađarskog vođe, nadimak – Árpi), Balázs (Blaž, Blaženko), Bálint (Valentino, Tino), Barnabás (sin proroka, sin ohrabljenja), Béla (ne zna se znači li bijeli po slavenskom, ili srce, unutrašnjost po mađarskom), Bence (Vincet, Vinko), Csaba (bio je jedan od Attilinih sinova), Ernő (Ernest), Felhő (oblak; navodno unisex ime), Gábor (Gabrijel; znam da na našem jeziku to ime ne zvuči dobro), Géza (često ime mađarskih kraljeva i srednjovjekovne aristokracije), Győző (Viktor, Vito), Gyula (druga najviša titula među vođama mađarskih plemena), Huba (jedan od vođa mađarskih plemena), Illés (Ilija), Imre (bio je sin kralja i sveca Árpáda Istvána, možda ime potječe od turske riječi emir – vođa), Jakab (Jakov), János (Ivan, Jovan), Jenő (Eugen), József (Josip), Kálmán (nejasna etimologija – podsjetnik, grlica?), Károly (Karlo, Drago; nadimak Karcsi), Kázmér (Kazimir), Kincső (blago, bogatstvo, vrijednost), Konrád (hrabri savjetnik), László (Ladislav, nadimak – Laci), Levente (onaj koji postoji, koji je) Lőrinc (Lovro), Lukács (Luka), Mátyás (Matej, Matija; nadimak Máté), Miklós (Nikola), Nándor (najvjerojatnije mađ. varijanta imena Ferdinand), Ödön (zaštitnik napretka, Edmund), Orbán (znači urban), Pál (Pavao), Sándor (Aleksandar; Sanyi – nadimak), Szabolc (nepoznato značenje, vjerojatno blaženi, posvećeni po slavenskoj etimologiji), Szilárd (Tvrtko), Tamás (Tomislav, Toma), Tibor (mađarska varijanta rimskog imena Tiburtius; nadimak Tibi), Tivadar (Teodor), Zoltán (jedan od vođa mađarskih plemena, riječ vjerojatno dolazi od turske sultan), Zsolt (vjerojatno varijanta imena Zoltán).

Márta Sebestyén u Zagrebu/Sebestyén Márta Zágrábban

Koncert je bio besplatan, ali trebalo je rezervirati karte jer je prostor ograničen. Nitko sretniji od mene kad sam dobila karte.  Veliko hvala! :)

Koncert je bio besplatan, ali trebalo je rezervirati karte jer je prostor ograničen. Nitko sretniji od mene kad sam dobila karte. Veliko hvala! 🙂

U punom Histrionskom domu u Zagrebu, 01. listopada  Márta Sebestyén održala je koncert zajedno sa soprnisticom Judit Andrejszki i malim pratećim orkestrom s neobičnim, starim i rijetkim instrumentima kao što su ručne orguljice, gajde, čembalo, razne frulice i slično. Dok su vijesti o trenutnim hrvatsko-mađarskim političkim odnosima sve lošije, ova je večer mađarsko-hrvatske glazbe i druženja pokazala koliko se naši životi u suvremenosti i kroz povijest prepleću. S izazovima bi se trebalo suočavati kroz suradnju i razumijevanje jer za njih i te kako postoji podloga i uporište.

Ali da se vratim na Mártu – ako i niste bili ranije na njenom koncertu ili dubljem doticaju, vjerojatno znate da je najpoznatija pjevačica mađarske tradicionalne glazbe te u pop kulturi na svjetskoj razini značajna je zbog dva nastupa: u hitu Marta’s Song francuske grupe Deep Forest i pjesmi Szerelem, szerelem u početnoj sceni britansko-američkog filma Engleski pacijent. 2001. imenovana je jednom od 52 UNESCO-va Umjetnika za Mir, priznanje koje se odaje samo najistaknutijima i najutjecajnijim umjetnicima svijeta.

Tko se ne sjeća ovog hita iz ’90.-ih?! 

Martina pjesma iz filma Engleski pacijent: 

Za njen koncert pokušala sam se pripremiti slušajući videe na YouTubeu. Međutim, njen koncert je bilo nevjerojatno zabavno iskustvo putovanja kroz davne zvukove glazbe od ranog srednjeg vijeka, i preko YouTube nisam uspjela dobiti ni dvadeset posto ideje o onome što je na pozornici prenijela. Njena pojava i pojava njene glazbene družine s rijetkim instrumentima cijelom događaju dali su jedno dostojanstvo i ozbiljnost kakvo se ne sjećam da sam vidjela na našim pozornicama, a njihova energije i program koji su pripremili cijelom aranžmanu bliskost i toplinu. Gotovo sat i pol prošli su u trenu. Mene je oborila svirka gajdaša na velikim gajdama baranjskih Hrvata i Mártina pjesma na hrvatskom u kojoj mi je bilo dovoljno čuti riječ „divojko“. Inače, gajdaš se na mađarskom kaže dudás, bila je to moja riječ večeri.

Slika s koncerta koju sam uhvatila s mobitelom, pa se ne vidi previše detalja.

Slika s koncerta koju sam uhvatila s mobitelom, pa se ne vidi previše detalja.

Márta Sebestyén u Mađarskoj ima status ikone čiji su svi koncerti rasprodani, a poznata je i izvan njenih granica. Snimila je ogroman broj albuma, pjevala je velikom broju jezika, čak i na indijskom. Ona je toliko iskonski zainteresirana za posebne zvukove različitih dijelova svijeta, ne samo mađarskih, i svojim radom ih promovira, širi, a gotovo nema težeg glazbenog izazova od razumijevanja etno-zvuka druge zajednice. Kako uživati u šargijama ako ih prvi put čuješ u tridesetima? Ili u pakistanskoj duhovnoj glazbi koja nije usporediva s ičim što si ikad prije čuo u životu? Njoj ništa ne predstavlja problem.

Šta reći – bila je nevjerojatna, kao i glazbenici koje je okupila oko sebe. Hvala Institutu Balassi Zagreb na dovođenju ovakve umjetničke veličine na hrvatske pozornice, a i ja se nadam, kao i Márta, da neće proći opet dvadeset godina dok ne zapjeva na istom mjestu.

Martin portret s njene službene stranice: http://www.martasebestyen.com/

Martin portret s njene službene stranice: http://www.martasebestyen.com/

Budimpešta, 2. dio: Nemojte da ne platite kartu za javni prijevoz!/ Budapest, 2. rész: Nehogy ne vegyen jegyet a tömegközlekedés járművei!

Pogled na mađarski parlmanet preko Ribarskog bastiona

Za početak, jedna stereotipna. Tko se nije bar sto puta u životu švercao u javnom prijevozu, nije s Balkana. Čast iznimkama. Ali otprilike – logika je: Pa šta bih plaćao kartu kad idem samo deset stanica?! Nije stvar u godinama, obrazovanju, ekonomskoj situaciji, spolu, radnom mjestu. Ako se ukaže prilika za švercanje, švercaš se. Jednostavno.

I onda dođeš u Budimpeštu.

Nekoliko puta mi se dogodilo ni više ni manje nego četiri pretresa tijekom jedne vožnje metroom. Prvi put – prilaziš aparatima za poništavanje karte i dočekuju te kontrolori pored aparata te nadgledaju jesi li dobro precvikao valjanu kartu. Drugi put – ulaziš u metro, vozilo i odjednom se stvore kontrolori, sa svih strana ti prilaze i hvata te panika kad shvatiš da kartu nisi stavio ni u prvi, ni u drugi džep, već četvrti za kojim si posegao, a oni te počinju čudno gledati. Poslije toga stišćeš tu kartu u ruci kao dobitni listić na lotu, jedina tvoja nada da izađeš iz metroa na danje sunce. Izlaziš iz metro vozila, kad ispred tebe, prije pokretnih stepenica koje te izvode iz podzemlja, opet stoje ONI. Karta ti je već zgužvana i vlažna, ali propuštaju te, još uvijek mogu pročitati kod. Kad si se popeo stepenicama, i u nekoj daljini počeo nazirati zrake sunce, evo ih opet i stoje metar dalje – četvrta i posljednja provjera. Pokretne stepenice nemilosrdnom brzinom izbacuju putnike na polje, a oni, neočekujući još jednu kontrolu, već su spremili kartu u džep, pa se jedno u drugog zabijaju, nastaje krkljanac, ali karta se mora izvaditi i predati na uvid. Na ulici si, gledaš nebo, na tren zaboraviš gdje si i zašto pošao te jedina dobra ideja ti se čini da sjedneš na prvu klupu, ili još bolje u prvi kafić na kavu.

Prije otprilike dvije godine čula sam vijest kako Budimpešta planira uvesti mašine na ulaz u metro gdje bi se vrata automatski otvorila kad putnik prinese kod svoje karte ili slično. Takav sustav u Hrvatskoj postoji kad primjerice ideš na wc na Autobusnom kolodvoru u Zagrebu, samo tamo prvo ubaciš tri kune i onda ti se vrata otvore. Ima ga i Rim… Vijest me pravo zabrinula jer je to značilo da će tisuće ljudi u gradu dobiti otkaz. Svaka stanica uvijek ima dvoje ljudi na ulazu, vjerojatno postoje dvije do tri smjene dnevno – to je minimalno 6 ljudi po stanici, a one velike kao Deák Ferenc tér koji je križište tri linije ili Örs vezér tere u svakom trenutku imaju 6-8 ljudi kod aparata za karte. Tu se vjerojatno izmjeni dnevno i 30 zaposlenika. Ako se uzme u obzir da Budimpešta ima četiri metro linije, i svaka ima od 10 do 20 stanica, pa računajte.

Javni prijevoz u Budimpešti je izuzetno učinkovit i brz. Ako se vozite metroom danju, svake tri minute prolazi jedan. Busevi, tramvaji i vlakovi su u sličnom rangu. Žuti tramvaji u starinskom štihu koji voze uz Dunav su gotovo atrakcija. Metro 1 koji vozi od samog centra, Vörösmarty téra do  Mexikói úta ispod Andrássyijeve avenije treći je najstariji metro na svijetu, a drugi u Europi. Zaštićen je UNESCO-om, a svaka stanica je kao mali muzej. Posljednju liniju – metro 4 su završili nedavno, u ožujku 2014. i isto je svaka stanica priča za sebe, u jednom modernom i futurističkom stilu. Valja se njom provozati makar zbog razgledavanja. S njom je zanimljiva priča da su tih 7.4 km gradili od 2005., nevjerojatno velika količina novca se progutala, a tijekom radovo iskakale su brojne lude greške i popravci, ali sad je tu i operira.

Mana je što nije jeftin, a najskuplje je kupovati kartu po kartu. Jedna (vonaljegy) dođe 350 ft što je oko 10 kn, a vrijedi sam za jednu jednosmjernu neisprekidanu vožnju. Ako trebate do svog cilja promijeniti dvije linije, recimo idete prvo busom, pa onda metroom – morate dvije karte kupiti, i ta vožnja onda dođe 20 kn. Jedino ovo ne vrijedi na Deák Ferenc téru ako ste unutar metro sustava gdje možete promijeniti liniju s istom kartom. U slučaju kraćih posjeta gradu, najviše se isplati kupiti blok od 10 karata (10 darabos gyűjtőjegy) koji dođe 3000 ft, blok od 5 karata od kojih svaka traje 24h (5/30 BKK napijegy) za 4550 ft, trodnevnu kartu (Budapest 72 órás jegy) za 4150 ili jednodnevnu (Budapest 24 órás jegy) za 1650 ft. S jednom takvom kartom možete zaboraviti cijelu ovu priču i opustiti se.

Kontrolu je lako prepoznati – imaju neku vrstu uniforme kao osoblje koji će vas dočekati na ulazu u stanicu i imaju na ruci logo BKK (Budapesti Közlekedési Központ; Centar za budimpeštanski javni prijevoz). Ako vas uhvate bez karte, imate dvije opcije – ili ćete na licu mjesta platiti 8000 ft ili ćete dati svoje podatke, pa će vam poslati račun na iznos od 16 000 ft. Ako odbijete i jedno i drugo, postoji mogućnost i uopće ne pretjerujem  – da će zvati policiju koja će vas dočekati na izlazu iz metro stanice i odmah strpati u maricu. U slučaju da primijetite veći broj kontrolora oko sebe, velike su šanse da je riječ o akciji koja je dobro isplanirana za borbu sa svim vrstama švercanja. Ako pokušate bježati, trčat će za vama, ako se pokušate izvući kao da ne pričate ni jedan jezik, osim svog materinjeg, koristit će se Google prevoditeljem ako treba. Ma nema vam spasa.

Jednom se dogodilo mojoj prijateljici da je kupila kartu koja vrijedi za 3 stanice. Ta karta se zove metrószakaszjegy (3 megállóra) i košta 300 ft. Bili su kasni večernji sati, a ona je trebala ići samo jednu stanicu više i nikad prije to nije napravila, pa smo zaključile – nema šanse… Lik koje ju je ulovio pričao je engleski bolje nego itko drugi koga je upoznala u Mađarskoj, izgledao je kao Arnold Schwarzenegger i slijedio ju je do bankomata kad je išla dignuti novac za kaznu. Putem joj je očitavao cijelo vrijeme takvu bukvicu kao da je opljačkala banku.

Meni se dogodilo jednom da su me uhvatili u tramvaju u 6 ujutro, ali uspijela sam se izvući s tim što sam rekla da sam tek stigla u grad i da mjenjačnice ne rade te nemam ništa forinti. Inače, ne mogu reći, znala sam se švercati u busu i tramvaju, možda i sto puta, pratila me sreća. Čak i u metrou na liniji 1 ili liniji 2 jer se rijetko znalo dogoditi da ih nema, možda zbog izmjene smjene, pauze ili kako zadnji metro 2 ide od Deák Ferenc téra u 11.30, često za taj zadnji više ne paze, čak i za pokoju liniju prije. Zapravo se možda najteže švercati u noćnim autobusnim linijama jer na svakim vratima bude kontrolor što zbog karata, što zbog sigurnosti. Ne sjećam se da sam se tamo… Ali svejedno općenito ne preporučujem tu praksu.

Htjela bih vam preporučiti jedan film na tu temu koji je snimljen u budimpeštanskom metrou i jedan je od najluđih, najzabavnijih filmova ikad. U isto vrijeme je i komedija, i triler, romansa, drama, akcija, fantazija, a metro je metaforički prikaz mračnog stanja uma u kojemu se nalaze naši junaci te ih anđeo izvuče van. Film započinje riječima direktora BKK-a koji naglašava da u ovom filmu metro ima tu gore spomenutu simboliku te da njihovi zaposlenici, kontrolori nisu kao glavni likovi u filmu i da je s dopuštanjem snimanja filma u metrou, želio doprinijeti umjetnosti i filmu kao projektu u čiji uspjeh vjeruje. Film se zove Kontroll, snimljen je 2003. i u njemu glume poznati mađarski glumci, a glavnu ulogu ima budimpeštanac Csányi Sándor (rođ. 1975.), meni vjerojatno najdraži mađarski glumac. Na YouTubeu se može pogledati s prijevodom na srpski i engleski, ali ako možete nabaviti kvalitetniju snimku – preporučam. Nije da želim pokopati napomenu direktora BKK-a, ali moguće je doživjeti iskustvo vožnje metroom kao u tom filmu. Ne kaže se bez veze da u svakoj šali ima pola istine. Uz link za film, stavila sam vam nekoliko linkova na stvarne snimke hendlanja prijestupnika od strane pravih kontrolora, pa usporedite.

Slučaj s metroom ide u korist jednog od mog viđenja Mađara, bilo na indivudalnoj ili široj razini. Ako im se događa velika nepravda, zločin, gnjusnost, vrlo tiho će patiti, a ništa ili vrlo malo će poduzeti. Ali zato će na male prekršaje, sitne krađe i slično poluditi, iskazati bijes i revolt za kojeg ne znaš ni da postoji.

TV reportaža o „brutalnoj kontroli karata“: 

Svađa kontrolora i putnika: 

Film Kontroll (prijevod na engleski i srpski): 

Gdje su debrecinke?/Hol van a debreceni páros?

Debrecin (mađ. Debrecen)

U Debrecinu (mađ. Debrecen), drugom najvećem gradu u Mađarskoj s 205 tisuća stanovnika, proveli smo oko 24 sata, i maksimalno smo pokušali iskoristiti to vrijeme da upoznamo i vidimo sve što se moglo. Dugo sam ga željela posjetiti i evo napokon moje priče o njemu.

U prosjeku, ljudi u Hrvatskoj eventualno znaju dvije stvari o Debrecinu – da je grad u Mađarskoj i da imaju fine kobasice, zvane debrecinke. Odlazili smo u Debrecin uz pozdrave i želje da pojedemo koju debrecinku u njihovo ime. Želje naših bližnjih smo ozbiljno shvatili, i ja sam još prije nego smo krenuli kontaktirala prijatelje koji su zbog raznih razloga bili vezani za grad s pitanjem gdje da nađemo najbolje debricinke u gradu. Dio ih nije znalo o čemu pričam, drugi dio me pitalo na koje točno mislim jer tamo ima više vrsta kobasica, i kad sam opisala te poslala koji link s interneta, zaključili da vjerojatno mislim na tzv. debreceni páros. Već tad sam počela naslućivati da naša misija neće biti laka s obzirom da sam zamišljala da je grad prepun raznoraznih zalogajnica i pečenjarnica u kojima se nude kobasice, pogotovo ove. Jedan prijatelj me savjetovao da odem na tržnicu – novu ili staru, da ih možda ima na staroj.

Fontana u Debricinu

Fontana u Debrecinu

Ukratko, u Debrecinu ni traga od debrecinki. U središtu grada nismo naletili na ništa ni blizu slično gdje se nude, a posjetili smo i novu veliku tržnicu (na staru nismo stigli, možda bi nam se tamo posrećilo) gdje postoje dvije zalogajnice. Nudile su kobasice, ali samo klasične krvavice i mesne. Probali smo mesne s dinstanim zeljem, bile su fine, ali nisu bile one koje smo tražili. U mesnice nismo zavirivali jer su temperature bile iznad 35 stupnjeva, da smo ih kupili za ponijeti nismo ih imali gdje čuvati na niskim temperaturama do kuće. Stekla sam dojam da nisu popularne u gradu, i da nisu svjesni koliko su te kobasice zaslužne za slavu imena grada izvan državnih granica Mađarske. Da nema njih, možda ljudi ovdje ne bi znali ni da je Debrecin gradu u Mađarskoj. Nedavno sam bila u Grazu, i na gradskom trgu, između ostalih, nudili su i debrecinke. Po internetu, vidim da su popularne i u Njemačkoj, ne samo na prostoru bivše Jugoslavije. Vidim li samo ja tu potencijalnu turističku ponudu? 🙂

Velika reformatorska crkva dominira središtem Debrecina

Velika reformatorska crkva dominira središtem Debrecina

Dakle, svratili smo na njihovu novu tržnicu (Nagypiac) zbog kobasica i zato jer je to mjesto koje se u mađarskim gradovima ne preskače, i stvarno me impresionirala. Nalazi se u velikoj novoj modernoj zgradi u staklu koja je i klimatizirana. Plac je živ, s velikom ponudom i puno kupaca. Postoji i gornji kat na kojemu se nalaze jaja, mesni proizvodi i slično dok je dolje više povrće, voće, med. Gornji kat nije u punom pogonu, ali vjerujem da je samo pitanje vremena. Općenito, grad ima puno novih građevina i novoobnovljenih dijelova. Primjerice, imaju novi stadion u gradskom parku Nagyerdő (Velika šuma). Navodno su zakopali jedno manje jezerce zbog izgradnje stadiona, i stanovnicima se tako tako to svidjelo jer su voljeli šetati oko njega i uživati. Ne znam puno o gradu prije obnove, samo iz priče stanovnika, ali sve novo što sam vidjela, izgleda svjetski, moderno i lijepo. Samo grad se ne doživljava pretjerano turistički, i više manje sav sadržaj je prije svega usmjeren i namijenjen lokalnom stanovništvu. Engleski se slabo govori.

Kad sam već spomenula Veliku šumu, tamo smo posjetili toplice Aquaticum – termalne kupelji i svijet sauna. Postoji još i „Aqua World“ koji je ludilo za djecu, vanjski bazeni s mediteranskim ugođajem, ali kako smo imali negdje samo tri sata na raspolaganju, odlučili smo se samo na ova dva sadržaja. Cijena po osobi je bila ispod 2500 ft što je manje nego bilo gdje u Budimpešti, čak je i Király Fürdő skuplji, a toplice su vrhunske, isto novoobnovljene i mrak, čisti mrak. U svijet sauna se ulazi u ručniku koji se dobije, kupaći se ostavi u ormariću sa staklenim policama. Recimo da ljudi nisu pretjerano vezani za te ručnike poslije. Spominjem to jer u budimpeštanskim kupeljima to nije slučaj, u saune se ulazi u kupaćem, i eventualno postoji pokoja sauna u koju se ulazi bez ičega, ali one su lagano odvojene i ne moraš u nju ići kad imaš toliko drugih na izbor.

Predivna glavna zgrada Sveučilišta u Debrecinu

Predivna glavna zgrada Sveučilišta u Debrecinu

Prijateljica koja je studirala u Debrecinu sugerirala mi je da vidim glavnu zgradu Sveučilišta. Govorila mi je kako se šokirala kad je vidjela zgradu Filozofskog fakulteta u Zagrebu jer je ogromna razlika od one u kojoj je studirala u Debrecinu. Kako se kampus nalazi u sklopu Velike šume, navratili smo do zgrade i ja sam ostala paf. Odmah sam shvatila o čemu je govorila. Tim zdanjem bi se ponosila i prestižna sveučilišta u Britaniji ili Americi. To je jedan ogroman dvorac s elipsastim prilazom na kojemu možeš zamisliti konje i kočija. Ispred je veliki park kao ispred francuskih dvoraca prije kojeg stoljeća. Onda sam se i ja sjetila zgrade Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu na kojemu sam provela dosta godina, jedne nevjerojatno ružne sive obične stambene zgrade u hard core socijalističkom stilu… Kao to je fasada, materijalno, bitno je ono što se događa unutar zidova i koje znanje dobivaš, ali nije na odmet sve to unutar lijepih zidova, u reprezentativnom prostoru.

Trgovina luksuznog porculana Zsolnay

Trgovina luksuznog porculana Zsolnay

Općenito sam očekivala da je grad puno skromiji jer je središte kalvinističke reformatorske crkve u Mađarskoj. Glavna i najveća crkva u gradu na središnjem trgu je Reformatorska velika crkva. Uz to, još sam bila pod dojmom skromnosti koju sam vidjela u Tokaju i Sátoraljaújhelyu, razmišljajući da je tamo možda prevladala protestantska etika, pa je ona razlog zašto su ljudi tako štedni i stoički. Međutim, daleko od toga. Debrecin je velik, raskošan grad sa širokim ulicama, bogatom kulturnom ponudom, fancy restoranima i kafićima, luksuznom trgovinom s porculanom Zsolnay. Uopće me ne čudi da je u dva navrata bio glavni grad Mađarske. Cijene su možda i jače nego u Budimpešti, i zanimljivo da su mi ljudi mlađi od mene preporučivali restoran IKON koji reklamira svoje menije od više sljedova za 7000 ft po osobi. Dan prije sam bila u navedenim obližnjim mađarskim mjestima gdje ljudi gotovo uopće ne idu u restorane i ne znaju koji da preporuče, smatraju da je hranjenje u restoranu bacanje novaca, a sad sam u mjestu gdje me ljudi nagovaraju da potrošimo 15 000 ft na jednu večeru. Iako nisam posjetila, IKON (Piac u. 23) navodno nudi tradicionalna mađarska jela u modernom stilu i varijanti, a drugi najpoznatiji restoran Csokonai ( Kossuth u. 21) koji je malo povoljniji nudi isto to, ali u izvornoj varijanti. Mi smo na kraju sjeli u jednu belgijsku pivnicu (Belga Étterem és Söröző, Piac utca 29) jer su imali lijepu terasu i živu glazbu – pjevača koji je svirao i gitaru s latino melosom. Naravno, čim smo sjeli u restoran, pjevač je otpjevao svoju zadnju pjesmu, ali nije nam se pokvarilo raspoloženje.

Prvi susret s imenom Csokonai bio je kad sam dobila preporuku za spomenuti restoran, ali u samom gradu vrlo brzo sam primjetila da isto ime nosi i kazalište, gimnazija, da postoji ogroman kip Csokonaija. Nažalost, osim da je THE DEBRECINER što je bilo očito, nisam znala tko je Mihály Csokonai Vitéz, pa za našu informaciju – bio je uvaženi i srčani pjesnik u doba prosvjetiteljstva, a za Debrecin ga veže i rođenje i smrt. Umro je 1805., u 31. godini života od upale pluća koja se tada teško liječila.

U dnevnom boravku stana od 60-ak kvadrata u centru grada kojeg smo unajmili za 30 eura na zidu je imao zastavu grada Debrecina

U dnevnom boravku stana od 60-ak kvadrata u centru grada kojeg smo unajmili za 30 eura na zidu je imao zastavu grada Debrecina

Na kraju smo posjetili i muzej Déri te galeriju suvremene umjetnosti MODEM s čime smo bili poprilično razočarani. Prvobitno smo samo htjeli vidjeti prostoriju s Triologijom Mihálya Munkácsya, po izboru Mađara – njihovog najznačajnijeg slikara. Međutim, politika cijene ulaznica je takva da ne samo da ne možeš uzeti ulaznicu za tu prostoriju, već su tako podešene da za 2000 ft kupiš ulaznicu za čak tri muzeja, znači muzej Déri, MODEM i „Medgyessy Ferenc Emlékmúzeum és Debreceni Irodalom Háza“ kojeg nismo stigli pogledati. U prijevodu želio ti vidjeti tri slike, ili sva tri muzeja u detalje, cijena je ista. Bili smo na odlasku iz Debrecina, i pokušali smo pregovarati sa službenicima da nam daju malo povoljniju kartu samo za tu sobu, ali nismo uspjeli. Na kraju smo uzeli ulaznice, i prvo posjetili MODEM. Ogromno zdanje, po nekim podacima drugi po veličini muzej suvremene umjetnosti u Mađarskoj, ipak manje je od zagrebačkog MSU-a, iako se kao zdanje nastavlja na Kölcsey Központ, dom kulture koji je ujedno i kazalište, kino, ima veliku kongresnu dvoranu i slično. Nevjerojatno dosadno i prazno mjesto. Srećom da je u prizemlju bila privremena izložba potreta iz kolekcije Antal-Lusztig koja je sadržavala pokoje zanimljivo djelo. Još postoje dva kata – na drugom su neki pejzaži i instalacije, a na trećem navodno monokromatske slike koje nismo išli pogledati. Potom smo se vratili u Déri, klasičnu zgradu koja liči na vilu iz doba Austro-Ugarskog Carstva. Tamo smo mogli posjetiti dvije prostorije – već spomenutu s Triologijom Mihálya Munkácsya i druga s blagom Katoličke Crkve od 1715., izložba pod nazivom „Várad kincsei Debrecenben“. Također smo bili iznenađeni jer od tolikog muzeja, samo dvije sobe imaju sadržaj za posjetitelje. Blago Katoličke Crkve je bila raskošna izložba koju smo pogledali, ali nije nas pretjerano zanimala jer smo se imali prilike nagledati svećeničkih plašteva, pehara i drugih rekvizita. A Trilogija je posebna priča.

Ušli smo u tamniju i rashlađeniju prostoriju u kojoj je bilo nekolicina ljudi, slike su bile osvijetljene i zauzimale su veći dio zida – Krist ispred Pilata, Ecce homo! i Golgota. Prva i treća slika su izvrsne, promatrali smo ih, divili im se i vrijedile su para, ali druga slika – Ecce homo! – koja je naslikana 1896., četiri godine prije smrti slikara je vidno lošija. Moj suputnik, Davor Žilić koji je akademski slikar i docent umjetnosti te čitav život u kistu i boji, smatra da ta slika nije Munkácsyijeva, i isto je zapisao u knjigu gostiju te je rekao službenicima muzeja. Službenica ga je pitala gdje je onda original, tko je naslikao ovu – sve pitanja na koja on nema odgovor. Pokušala je s pričom da je on već tad bio dosta duševno bolestan. Ali za Davora potez kista je kao rukopis, i on se ne može nikad toliko promijeniti da na kraju rezultat bude u razini malo boljeg amatera. Davor smatra da ta slika ne samo da nije Munkácsyijeva, već nije ni od jednog akademskog slikara.

Sporna Ecce homo Mihálya Munkácsya, 1896.

Sporna Ecce homo Mihálya Munkácsya, 1896.

Tako je završio naš posjet Debrecinu, 24 sata su istekla. Na moju žalost, nismo stigli posjetiti nacionalni park Hortobágy, ali zato nam je ostao razlog da se vratimo.

Sátoraljaújhely i Tokaj – slika sjeveroistoka Mađarske/ Sátoraljaújhely és Tokaj – északkelet Magyarországi kép

Da bi se zemlja dobro upoznala, treba ići dalje od njenog glavnog grada. Meni je Mađarska dugo bila jednaka Budimpešti, iako sam iskorištavala rijetke trenutke izleta u druge krajeve. Do sad se nakupilo i tih izleta, pa ću vam pokušati dočarati što možete očekivati u drugim kutovima zemlje. Krenut ću od samog sjeveroistoka Mađarske, pokrajne  Borsod-Abaúj-Zemplén s gradovima Sátoraljaújhely i Tokaj. Za Tokaj i njegova vinogorja ste čuli, a Sátoraljaújhely je gradić od 16-ak tisuća stanovnika, smješten 40 km sjeveroistočno od Tokaja, na granici sa Slovačkom.

Centar Sátoraljaújhelya s ponosnim kipom Lajosa Kossutha, nekadašnjim njegovim stanovnikom

Centar Sátoraljaújhelya s ponosnim kipom Lajosa Kossutha, nekadašnjim njegovim stanovnikom

Oba grada govore posve drugu priču o Mađarskoj od Budimpešte. Prvo shvatiš, posebno kroz priče sa stanovnicima Sátoraljaújhelya, koliko je država centralizirana i kakvo je Budimpešta ultra-središte. Mladi su otišli ili žele otići, ako ne u Budimpeštu, onda u Debrecen koji je drugi najveći grad u državi, a i van države. Možda ni Hrvatska sa Zagrebom nije puno drugačija, ali kao stanovnik manjeg grada u Hrvatskoj koji je uz to grad s najvećom nezaposlenošću u državi, osjetila sam kako je njihova žudnja za odlaskom i osjećaj besmisla u mjestu gdje jesu snažniji.

Centar Tokaja s vješticom. Grad je pun slatkih lutki i kipova poput ove ili veselih pijanaca koji su malo pretjerali s vinom

Centar Tokaja s vješticom. Grad je pun slatkih lutki i kipova poput ove ili veselih pijanaca koji su malo pretjerali s vinom

Šok doživiš kroz šetnju središtem gradova, opet više u Sátoraljaújhelyu, nego Tokajem, ali tu su negdje. Tokaja samo malo izvlači činjenica da je zbog svojih vinogorja postao i omanje turističko središte. S jedne strane u Sátoraljaújhelyu dođeš u doticaj s njegovom slavnom, zanimljivom povijesti koja se odvijala tek prije malo više od sto godina. Skužiš da su u njemu živjele tri povijesne ličnosti koje imaju izuzetno veliko značenje za Mađarsku – znači pričam o jednom Gyuli Andrássyiju, Ferencu Kazinczyiju (za mađarski jezik imao je značenje kao Vuk Karadžić u Srbiji, ili Ljudevit Gaj u Hrvatskoj) i Lajosu Kossuthu. Oduševi te spoznaja da grad ima veći broj crkava koji pripadaju različitim vjerama, središte je uređeno s lijepim, klasičnim kipovima i cvjećem. U Széphalomu, mjestu skoro spojenim s Sátoraljaújhelyem, nalazi se moderni veliki muzej posvećen mađarskom jeziku. Mogu se pohvaliti i avanturističkim parkom (Kalandpark) s bobom, dugačkom žičarom i slično što je meni egzotika. Ja ne znam da igdje u Hrvatskoj postoji bob staza kao dio zabavnog parka, čula sam da ima u Srbiji i Bosni.

Fiš-paprikaš u Bonchidai Halászcsárdi

Fiš-paprikaš u Bonchidai Halászcsárdi

Ali onda počneš uočavati drugu stranu. Otac moje prijateljice je spomenuo kako u centru Sátoraljaújhelya nema ničeg drugog osim kineskih trgovina, ali ne doživiš to dok se ne spustiš do grada i shvatiš da je njegova izjava gotovo u potpunosti istinita, osim što nedostaje jedan mali dodatak. Dakle, centar Sátoraljaújhelya nema ničeg drugog osim kineskih trgovina i trgovina polovne odjeće (használt ruha). Isto vrijedi i za Tokaj, mada tamo ima pokoja ljepša suvenirnica i vinoteka, ali ovo je pravilo za trgovine odjećom i obućom. Uz to, vlasnici tih trgovina valjda nisu filera potrošili na uređenje tih objekata. Vjerojatno im je jedino bilo na umu da prostor nakrcaju svojom robom, oblijepe stakla nazivom svoje radnje i kako je skoro sve džabe, i to je to. U Tokaju, na samom početku glavne šetnice postoji primjer takve kineske trgovine da uopće ne mogu pojmiti kako su dobili radnu dozvolu. Nalazi se u staroj, trošnoj kući, ala kakve postoje u Slavoniji i Banovini iz vremena mojih pradjeda i prabaka, ali uz to kao da u njoj nitko nije živio bar 30 godina i sad su došli Kinezi kojima kuća super odgovara za njihovu trgovinu. Općenito kako izgledaju te trgovine – prozori musavi, na podu neki ofucani linoleumi, roba nakrcana i nabacana… A po starim nazivima radnji koji su još ostali na nekim kućama i zgradama vidiš da se tu nekad ne samo da se prodavala kvalitetna roba, već je bilo puno i malih obrtnika s vlastitom proizvodnjom. Recimo, nekoliko godina ranije kad sam posjetila prvi put Sátoraljaújhely, na glavnom trgu bila je trgovina s raznim ukrasnim kovanim predmetima – primjerice, maštoviti stalci za cvijeće, svijećnjaci, stalci za vino i drugo. Nisu bili skupi, i tad sam si kupila stalak za vino. Danas ni traga da je ikad nešto tako posebno i profinjeno postojalo u gradu. Tokaj vrvi od praznih i/ili zapuštenih prostora na kojima još uvijek piše manufaktura, galerija i slično, ali njima skoro ni traga.

Zidna slika u zalogajnici u Tokaju s izvrsnim langosom

Zidna slika u zalogajnici u Tokaju s izvrsnim langosom

No nije sve crno. Gastronomska ponuda nije loša ni u jednom, ni u drugom gradu, ali očekivala sam malo veću ponudu u samom Tokaju s obzirom da je turističko središte, mada u njemu živi samo oko 5000 stanovnika. Tokaj ima dosta lokala koja su razni oblici fast fooda. Recimo, doručkovali smo jedno jutro langos u zalogajnici koja se nalazi malo prije glavne šetnice kad se gleda od mosta, i spominjem je jer je langos bio vrhunski i na jednoj plaketi je pisalo da se po izboru jednog relevantnog medija, nalazi unutar 10 mjesta diljem Mađarske s najboljim langosom. Kako se Tokaj nalazi na ušću rijeke Bodrog u Tiszu, rječna riba je ovdje glavna i puno mjesta nudi pečenu ribu, čak i u britanskom stilu fish’n’chips. Međutim, mi smo htjeli probati fiš-paprikaš (halászlé) i koliko smo brzo uspjeli proći glavnu ulicu, i pregledati drugi dio grada uz rijeku gdje nas je domaćin uputio kao prema mjestu gdje su restorani i slično, samo smo jedno takvo mjesto snimili. Večerali smo u Bonchidai Halászcsárdi koja se nalazi pored glavnog mosta preko Tisze (blizu ušća). Čarda ima lijepu terasu s pogledom na rijeku Tiszu, cijene su umjerene, a s jelom i vinom smo bili jako zadovoljni.

Bilo bi dobro imati Norbi Update Lowcarb Bisto & Shop u Hrvatskoj, pa i u manjim središtima

Bilo bi dobro imati Norbi Update Lowcarb Bisto & Shop u Hrvatskoj, pa i u manjim središtima

Inače, fiš-paprikaš je big deal u Mađarskoj, i mjesta se gotovo natječu tko će nuditi bolji. Do sada sam probala fiš-paprikaš na nekoliko najkonkurentnijih mjesta – Segedinu, Balatonu (više mjesta), Szentendreu, Novom Sadu (nije u Mađarskoj, ali natjecateljski duh i mađarski utjecaj se preklapa) i sada u Tokaju. Segedin mi još uvijek drži prvo mjesto, a najmanje su me oduševili na Balatonu, iako ni tamo nije loš. Prijateljica iz Segedina mi je rekla da njoj prvo mjesto drži Baja (ali da to nikome ne kažem jer ona kao rođena Segedinka i lokal patriot ne bi smjela to reći). Hoće li Baja ugroziti Segedin pitanje je za koje se nadam da ću uskoro dobiti odgovor.

Uz fiš-paprikaš, pili smo Tokaj Furmint. Imali smo velike planove posjetiti tokajske vinske podrume, kušati vina… Ali na moju veliku žalost, zbog gastritisa morala sam preskočiti čitav set tih aktivnosti. Međutim, već sam pisala o tokajskim vinima jer sam imala više prilika da ih probam, pa i sad usprkos problemima sa želucem. Ukratko, stvar je ukusa, i ako volite slatka, puna, tzv. predikatna, desertna vina tipa prošek, žuti muškat i slično, bit ćete u raju. Sarga Muskotaly je ultra slatko desertno vino, a sva ostala su stupanj manje, no i dalje vrlo slatkog okusa. Ali ako volite opora vina, ili gemišt, jedino vino od tokajskih koje će doći u obzir je Tokaj Furmint. Inače, sva su bijela, i navodno samo jedan vinar nudi i crno koje sam također imala prilike probati i bilo mi je fino, nisam sigurna koje sorte.

Kip Ferenca Kazinczyija (za mađarski jezik imao je značenje kao Vuk Karadžić u Srbiji, ili Ljudevit Gaj u Hrvatskoj)

Kip Ferenca Kazinczyija (za mađarski jezik imao je značenje kao Vuk Karadžić u Srbiji, ili Ljudevit Gaj u Hrvatskoj)

Da se vratim na gradove i izvučem još jedan „highlight“, Sátoraljaújhely me iznenadio jednim objektom kojeg do tad nisam nigdje vidjela. Usred grada, ima „Norbi Lowcarb Bistro & Shop“ koji nudi hranu i piće s niskim udjelom ugljikohidrata. Počastili smo se slatkim pekarskim proizvodima s kakaom i orahom koji su napravljeni od integralnog brašna. U bistro su svraćali ljudi koji se očito rekreiraju i bave sportom. Na Internetu sam pronašla da je riječ o lancu zdrave prehrane koju je pokrenuo Mađar Norbert Schobert, nutricionist i specijalist za fitness. Posao je krenuo 2001., a do danas postoje franšize diljem Mađarske te susjednim i drugim državama – Austriji, Rumunjskoj, Slovačkoj, Češkoj, Velikoj Britaniji,  Njemačkoj, čak i u Srbiji. Ono što ja mislim, ovakva trgovina i bistro bi uspio ne samo u većim središtima u Hrvatskoj, već i u manjim kao što je moj jer je zdrava prehrana i sport sve veći imperativ mladima, a i širem stanovništvu.

Detalj s jedne fasade u Sátoraljaújhelyu

Detalj s jedne fasade u Sátoraljaújhelyu

Sátoraljaújhely je specifičan još po jednoj stvari koju je nemoguće izostaviti, i teško progutati kad je doživiš. Svaki malo smo dobivali poruke na mobitel – Dobrodošli u Mađarsku!, Dobrodošli u Slovačku! Pa, dobro gdje je Slovačka? Slovačka ne da je blizu, nego već zadnje jedna i pol ulica grada pripada Slovačkoj i zove se Slovenské Nové Mesto. Trianonskim ugovorom iz 1920. Mađarska je izgubila puno teritorija, i kojeg je trebala izgubiti i kojeg nije. Provozali smo se uzduž i poprijeko tom ulicom i pol koje su nekad pripadali Sátoraljaújhelyu, i vožnja je otprilike trajala 7 minuta. Na kraju svake ulice nalazi se pustopoljina, a samo Slovenské Nové Mesto ne kužiš šta je – je li selo,općina, grad… Šta postane ulica i pol kad se odvoji od većeg grada unutar kojeg je nastala? Danas je tu Europska unija, Schengenski prostor, nema granica, prešli smo u slovački dio bez ikakvog zaustavljanja i kontrole, i jedino nam je natpis dao do znanja da smo u drugoj državi. Čak nije bilo ni jače prirodne granice da bismo skužili da se tu iz nekog razloga teritorij cjepa. Čemu? Zašto? Tko je tu išta dobio?

Sve u svemu, teško je završiti tekst prpošno i veselo. Dok sam šetala Sátoraljaújhelyem i Tokajom, mislila sam na svoj grad od 25 000 stanovnika koji ima hrpu problema, ogromnu nezaposlenost, prošao je rat, stanovništvo se drastično izmjenilo. Stanovnici tih mađarskih gradova i tog kraja kriju se iza svoje štedljivosti i apatije, a ne vide da im ta štedljivost i apatija uništava ekonomiju, grad i život. Zar bi deset kineskih trgovina i deset trgovina polovne odjeće opstajalo u gradu od 15 000 stanovnika da nemaju svoje mušterije? U mom je gradu puno veći problem što većina ljudi živi iznad svog standarda i to neki skupo plaćaju, ali uspijevamo održati grad od 25 000 stanovnika sa samo jednom kineskom trgovinom i dvije trgovine polovne odjeće od kojih se druga tek nedavno otvorila, i sumnjam da će dugo uspjeti. Kafići su nam puni ljudi koji ispijaju beskrajno dugo svoje kave ili krigle piva. Ljudi vrte aute, često i nove, Mercedesa se da naći, vrte namještaj, bijelu tehniku, mobitele. U Sátoraljaújhelyu i Tokaju vidjela sam drugu stranu medalje gdje ljudi voze prastare aute, nerijetko u startu slabije i jeftine, Mercedesi ne postoje. Kafići i restorani su prazni, a imaju čak četiri slastičarnice u centru dok mi nemamo ni jednu poštenu koja radi vlastite kolače i ima ih redovito u ponudi. Asfalt im je rupa na rupi. Ljudi nose kinesku ili polovnu robu. Čista dekadencija u ubrzanom procesu.

U Tokaju sam naišla na ove neobične kipove, i ispalo da su plod mađarsko-litvanskog prijateljstva

U Tokaju sam naišla na ove neobične kipove, i ispalo da su plod mađarsko-litvanskog prijateljstva

Odjednom mi se na jednoj mikrorazini, u jednoj komparativnoj analizi otvorila jedna velika makroekonomska dilema koju muči cijelu Europu. Potrošnja vs. štednja. I dok sam unutar svoje lokalne zajednice uvijek smatrala da su ljudi pretjerano rastrošni, i da zato muku muče kad ostanu bez posla, zdravlja ili ih druga nedaća zadesi te da se iza toga krije površnost i snobizam, Sátoraljaújhely i Tokaj su mi pokazali drugu stranu te medalje u kojoj sam shvatila da je potrošnja i ulaganje u životnu energiju grada i vlastiti duh. Jedno je kad ulažeš u nešto što će ti oploditi novac, i o tome trebaju svi razmisliti. Ovaj tip ulaganja o kojemu pišem je drugačiji. Kako god bilo, moj grad je trenutno na uzlaznoj putanji, energija se uspjela zavitlati u smjeru da čak i oni najtvrdokorniji pesimisti počinju popuštati pred vidljivim rezultatima. Sigurno je novac Europske unije jako zaslužan, ali tko brani i ovim gradovima da pišu projekte i natječu se za fondove. No ima tu još nešto – ponos, dostojanstvo i prkos da odbiješ ono što ti nameću da budeš, već da budeš ono što jesi i kakav želiš biti. Oba mađarska grada su na silaznoj putanji, a stanovnici su ili pobjegli ili zavukli se u svoje kuće i čekaju da umru, duh im je ubijen, umjesto da izađu van, zahtijevaju od svoje gradske uprave da sagrade ovo i poprave ono, da uljepšaju svoj gradski okoliš, potroše koju forintu više na sebe i svoju kuću, i o svemu tome žugaju i drobe na gradskom trgu uz piće. Ne pristajem na ispriku da nemaju, ne mogu imati manje nego ljudi iz mog grada. Ako ovako nastave, ni deset Bandića im neće moći pomoći.

Budimpešta, 1. dio: Dva mjesta/ Budapest, 1. rész: Két hely

Htjela bih vas upoznati s dva mjesta u Budimpešti na koja ćete teško naići ako kročite utabanim turističkim rutama. Prošli vikend sam posjetila oba, pa vam sa sigurnošću mogu reći da su još uvijek tamo, i u pogonu. Možda mislite da je ova rečenica prije nepotrebna jer gdje bi ta mjesta drugdje bila, ali kad je u pitanju Budimpešta – koliko god da često dođem u grad, toliko starih mjesta se zatvori, a novih otvori, da me strah preporučivati. Čak se dogodi da staro mjesto koje još uvijek tamo u potpunosti promijeni meni, pa više ne mogu naručiti neko jelo ili piće koje sam prije voljela. Budimpešta ima takve restorane, pivnice, vinske barove da ih Rim i Bruxelles nemaju (što odgovorno tvrdim). Koliko god malo ili puno novaca imaš, kakav god stil da preferiraš, koju hranu – naći će se mjesto koje je skrojeno baš po tvom profilu.

Bar s famoznim sendvičima i izrezbarenom drvenom boltom

Bar s famoznim sendvičima i izrezbarenom drvenom boltom

I tako smo se uputili prema prvom mjestu o kojemu vam želim pisati – Grinzingi borozó. Iskreno, za njega sam bila ful zabrinuta da se zatvorio jer dok smo hodali centrom grada prema njemu (Veres Pálné u. 10.), prolazili smo pored novootvorenih, fancy, naperlitanih, modernih mjesta. Međutim, bio je tamo, i točno u onom stanju u kojeg sam ga zadnji put vidjela prije nekoliko godina. Tamo ćete prije svega čuti mađarski, a ako i čujete koji strani jezik – to će biti ili od „padobranaca“ ili od ljudi koji ne padaju na „nova odjela“. Vani je bilo 6-8 stolova, ali mi smo sjeli unutra. Stolice su drvene i teške, stolovi imaju mramornu ploču, bar ima drvenu lijepo izrezbarenu boltu, a ispod je staklena hladnjača u kojoj možete vidjeti njihove famozne sendviče od gljiva, sira, šunke, crvenog luka… A imaju i kruh namazan s masti i posut crvenom paprikom. U ponudi postoje i druga jela, ali nikad nisam otišla dalje od tih sendviča i vina. Do sad nisam obraćala pažnju, ali vina su iz regije planine Matri (Mátra). Recimo, litra točenog vina (crnog, bijelog ili rose) je 1500-1600 ft što je oko 35 kn, a izvrsne je kvalitete, pitko i savršeno za društvo. Ovi sendviči koje sam spominjala dođu oko 10 kn, i jedan je dovoljan jednom za večeru, a dvojici za mezu uz vino. Imaju i podrum koji je isto uvijek pun ljudi, prozori su poput starinskih širokih duplih prozora u tradicionalnim seoskim kućama, i u njima vise tamno crvene pelargonije. Zavjese su karirane  crveno-bijele boje, a predmeti se čine čvrsti, solidni, kao da mogu primiti još tisuće gosti narednih pedeset godina. Došli smo pred početak očito vrlo uzbudljivog sportskog događaja. Mala ekipica muških je vidno uzbuđena hipnotizirano piljila u TV. Malo bismo bacili pogled, i vidjeli ogromnu dvoranu prema kojoj je zagrebačka Arena školska dvorana  i bilo je puna puncata ljudi, i onda je krenula glazba, teški light show… Sve je izgledalo kao da je posrijedi neki borilački meč ala Mirko Filipović vs. Fjodor Emelianenko. Prezgodne hostese su skakutale oko njih, izlazili su u pratnji vjerojatno trenera i tima općenito, samo što oni nisu izgledali kao borci, i što je ring bio malo nestandardan. Jedan je bio izrazito mršav, a drugi je bio jednostavno debeo, opuštenih mišića… Sad smo već bili i mi napeti da skužimo o kojemu je sportu uopće riječ – rulja vrišti i u deliriju, Mađari nekoliko stolova dalje isto izvan sebe od iščekivanja. I onda je krenuo „meč“. Pazite, riječ je bilo o pikadu! Nije mi bilo čudno da tamo negdje u Americi ili gdje god, ljudi su strastveni obožavatelji pikada, niti to što u Indiji prate kriket gore nego mi nogomet ili tenis, ali da se Mađari okupljaju u središtu Budimpešte da bi pratili natjecanje u pikadu – e, to je bio doživljaj i novost. Ova vinoteka ima u potpunosti nepamtljivo ime, ni sad ga nisam zapamtila i srećom da sam napravila bilješku u mobitelu. Našla sam njihovu web stranicu (koju uopće nisam očekivala) i pročitala da je Grinzing jedno austrijsko prezime te da je otvoreno prije 30 godina. I sad sam se dobro osjećala tamo, kao i prije kad je bilo mjesto mog društva (naša baza) tijekom studija u Budimpešti. http://www.grinzingi.hu/

Pogled na Kertem

Pogled na Kertem

Drugo mjesto smo posjetili prošlu subotu poslijepodne, nakon uživancije u Széchenyi fürdőu (toplice) koje zaslužuju poseban tekst. Bilo je usput i blizu, a uhvatila me nezapamćena glad kao i uvijek nakon kupanja, namakanja i saune te mi se ukazao hamburger iz Kertema. Kertem se nalazi u gradskom parku (Városliget) iza Vajdahunyadvára (vár – dvorac) ako hodate od Széchenyi fürdő). Možda kojih sto metara dalje od tog dvorca. Na putu ćete možda zastati kod kipa američkog predsjednika Georgea Washingtona ispred kojeg je ptica, vjerojatno orao, i posvećen je Mađarima u Americi. Kertem (Moj vrt) se nalazi unutar žičane ograde, i u potpunosti je „open air“ za goste. Nema bojazni od sunca jer ga štite široke krošnje drveća u parku, ali ako je kiša – morate bježati. Pod nadstrešnicom su jedino dva bara – jedan na kojemu se toči piće, i drugi gdje možete naručiti hranu (vidjela sam da se i tamo toči pivo, ali to je to). Postoji i pozornica na kojemu je svake večeri neki program – bilo koncert, bilo predstava s vatrom, ples ili nešto deseto. Mjesto je otvoreno tijekom sezone kada ljudima bude ugodno sjediti vani, znači ljeto cijelo, i malo prije i poslije. Prvo smo došli do bara s hranom, i sjećam se da sam prevodila što je na meniju, ali otprilike sam sama sebi zvučala: Balkan hamburger, nešto, nešto, nešto… Hoćemo Balkan hamburger? Konobari su se smijali, i jedan je odmah počeo pričati na našem. Ne znam kako se to dogodilo da ga nisam pitala otkud je, niti zašto su se smijali, samo me je zanimalo koliko brzo možemo dobiti hamburger, i jedan konobar je rekao za 10 minuta, a ovaj je rekao – ma ne, evo odmah što je vjerojatno značilo da smo dobili turu prije nekog tko je već naručio prije nas. Ali nisam pitala, samo se zahvalila. Pokazao nam je gdje su umaci, dodatne salate, luk. Bili su neki i neobični umaci, pa smo si malo nacijedili za probu uz standardne kao senf. Jedan hamburger smo platili 1300 ft što je oko 30 kn. Cijena je u redu s obzirom da je riječ o čitavom obroku koji me je držao ostatak dana, čak ni večerati nisam mogla. Onda smo otišli na dio s pićima, i uzeli smo vino (220 ft dcl; crno – probano, fino i pitko) i pivo. Onda smo sjeli i pogledali oko sebe, Kertem je bio pun ljudi koji su došli tamo biciklom, ili pješke s djecom, mnogi i sa svojim ljubimcima. Većinom ćete čuti mađarski, a ako čujete strani jezik, vjerojatno je riječ o ljudima koji rade ili studiraju u Budimpešti jer mjesto također nije u turističkim aranžmanima. Rekla bih da je prije svega za rockere, hipije i slično, ali zapravo nije to bitno. Opušteno je. Za njega me također vežu lijepe uspomene, i rado se tamo vraćam. Lijepo je po danu, lijepo je za večernji izlazak. Pronašla sam web-stranicu s programom koji se svakodnevno održava na pozornici. http://www.kertemfesztival.hu/index.php Svratite ako vas put nanese u Budimpeštu!

Balkan hamburger u Kertemu :)

Balkan hamburger u Kertemu 🙂

Kada Balkan sanja o Mađaricama/Amikor a Balkán magyar nőkről álmodik

Nedavno sam prisustvovala prikazivanju 3D filma o Mađarskoj u Mađarskom kulturnom institutu u Zagrebu kojeg je snimio i producirao Gráner József. Film je nastao iz čistog entuzijazma, a autor je u 60 minuta uspio uhvatiti preko 80 naselja u Mađarskoj i velik broj prirodnih ljepota. Na kraju ovog teksta imate link na kratki isječak iz njegovog filma koji se prikazuje u Mađarskim kulturnim institutima diljem svijeta, čak i u onome u Pekingu. No već po naslovu možete vidjeti da glavna tema o kojoj želim pisati nema puno veze s tim 3D filmom, pa se sigurno pitate zašto ga spominjem. Prije nego je film počeo, kako sam došla ranije, pitala sam troje starijih ljudi koji su se tamo zadesili, što ih dovodi u Mađarski kulturni institut i da žele gledati pogledati film o Mađarskoj. Dvojica su odgovorili da su razlog njihove supruge Mađarice, a treći je odgovorio Mađarice – općenito. Bez da u ovom trenutku ulazim u dublje objašnjenje, moj dojam je da i ovaj treći odgovor samorazumljiv.

Ako spomenete jednom Balkancu Mađarsku i date mu priliku da navede jednu lijepu asocijaciju, prvo će na licu imati slavodobitni osmjeh jer ste mu dali vrlo lak zadatak. Potom će ispaliti svoju asocijaciju, a osmijeh će se pretvoriti u onaj blentavo-blaženi od kojeg ćete se i sami početi smijati. Naravno, asocijacija će biti – (vruće/vatrene) Mađarice. Ako nastavite s pitanjima o njegovom iskustvu sa ženama iz Mađarske, velika je vjerojatnost ne samo da nema iskustva, već čak da nikad nije razgovarao ni s jednom Mađaricom, da možda čak nikad nije ni vidio jednu uživo. Ali percepcija je tu – Mađarice su, ako nigdje drugdje, barem u njihovoj mašti, predivne, otvorene, srdačne i strastvene žene.

Tu je i druga strana priče. Mada je ta percepcija pozitivna i u jednu ruku lijepa, nerijetko Mađarice budu jako iznenađene pri uletima južnih susjeda. Ti uleti su često hrabriji i pastuhastiji nego inače što ne znači da su uvijek neuspješni i nesimpatični, ali mogu biti neprilagođeni situaciji i osobnosti djevojke jer im dinamiku vodi percepcija, a ne stvarnost. Dakle, druga medalja te percepcije jest ideja da su Mađarice „lake“ što kao reputaciju dijele s Čehinjama (možda i sa Slovakinjama). Mađarice postanu svjesne tih ideja uglavnom tek kad dožive slične upadice ili ako prisustvuju nekim raspravama o stereotipovima. Na kraju sve to zajedno u njima generira jedan osjećaj nevjerice, povrijeđenosti, nelagode i srama. Vjerujem da moć te percepcije izgubi snagu već pri drugom susretu, možda i ranije kada ljudi jedno za drugo postanu ime, osobnost, osmijeh i sve drugo što dijele, i budu dijelili. Međutim, ne bih se kladila da nekad ne ostavi i loše posljedice te neka razočarenja.

Više puta mi je postavljeno pitanje o nastanku te percepcije o Mađaricama, i nakon kontemplacije o mogućim razlozima, jedan mi se nametnuo kao najbanalniji, ali i kao najvjerojatniji. Prije nego počnem pisati o tom razlogu, htjela bih reći da sam najmanje tragova našla u samoj stvarnosti. Iako sam uglavnom puna priča i dojmova o raznim finim razlikama između jednog i drugog naroda, njihovih mentaliteta i slično, nisam zamijetila bitnu razliku o pristupu seksualnosti i sličnome. Zato o ovom fenomenu pričam kao o jednoj percepciji, i nudim svoje objašnjenje.

Po mom mišljenju, razlog prije svega leži u mađarskoj pornografskoj industriji i Budimpešti kao meki za seksualni turizam. S jedne strane, Mađarska je na samom vrhu svjetske porno industrije. Po nekim podacima, nalazi se na drugom mjestu, iza SAD-a, po drugim podacima nalazi se na prvom mjestu. Prije nego ću odseliti u Budimpešti, pri svom istraživanju grada, naletjela sam na porniće koji su doslovno snimani na svim znamenitostima i znamenitim područjima u gradu – od Trga heroja do Budimske palače. Nikako mi nije bilo jasno kako im je zakon o javnom redu tako nešto dopustio, i jedno vrijeme su mi se scene iz filma preklapale sa scenama znamenitosti dok sam ih gledala uživo. Bilo mi je – WTF?! Najpoznatija porno glumica svih vremena, famozna Cicciolina je Staller Ilona Anna, rođena 1951. u Budimpešti. Talijan Rocco Siffredi, jedan od najpoznatijih porno glumaca svih vremena, smjestio je svoju produkcijsku kuću u Budimpešti i otvorio kafić pored parlamenta s čuvenim rekvizitima iz njegovih filmova. Uz to, oženjen je s također jednom od najkontroverznijih porno glumica, umjetničkog imena Rosa Caracciolo, a pravog Rózsa Tassi. Inače, Mađarska je druga država na svijetu iz koje dolazi najveći broj porno glumaca. Posve je normalno da dobivaju nagrade na Adult Movie Awards koje su ekvivalent za Oscara u „filmovima za odrasle“. Primjerice, Kovács Kovi István dobio je nagradu za „najboljeg producenta“ 2002. što je najjača kategorija. Općenito, ta industrija čini 0.5% BDP-a Mađarske i donosi 630 milijuna eura godišnje!

Jeste li znali da je Cicciolina umjetničko ime Mađarice Staller Ilone?

Jeste li znali da je Cicciolina umjetničko ime Mađarice Staller Ilone?

S druge strane, na svakom ćošku u Budimpešti imate stiptiz bar, sex shop, nudi se lap dance, masaža „sa sretnim svršetkom“. Prostitucija je legalna i od 2000. imaju svoj sindikat – Magyarországi Prostituáltak Érdekvédelmi Egyesülete. Po riječima direktorice sindikata Ágnes Földi, otprilike 7 do 9 tisuća prostitutki „operira“ samo po Budimpešti. Upalite televizor, kada ono reklama Državnog ureda za statistiku, pazite Državnog – i prikazuje popisivača stanovništva kako zvoni na vrata jednog stana i otvara mu djevojka u sado-mazo kožnom odjelu i s bičem u ruci. Popisivač skuži da je došao u nezgodan trenutak, pa joj na brzinu objasni da može ispuniti obrazac za popis stanovništva online. Bilo je to 2011. povodom popisa stanovništva, i bilo mi je neobično vidjeti da i jedna državna institucija, i još ova, zadužena za statistiku od koje vjerojatno nema „dosadnije“ koketira s takvom kinky idejom o seksualnošću mladih. Nažalost, nisam uspjela naći link na reklamu, kao da je izbrisana s lica zemlje, ali i dalje postoje članci o njoj i možda je se netko sjeća.

Da skratim i zaključim, tema je delikatna i moglo bi se puno više ispričati na tu temu. Kroz medije, porno sadržaj, poglede na „kraljice noći“ i dio „turističke“ ponude u Budimpešti moguće je doživjeti Mađarsku kao jednu zemlju seksualno otvoreniju, slobodniju. Kod nas je vjerojatno takav doživljaj Mađarske potenciran jer su mnogi od ovih navedenih „sadržaja“ kod nas duboko pod tepihom, daleko od pogleda prosječnog čovjeka. Nije da u Hrvatskoj ne postoji jedno, drugo ili treće, ali od tog obima i razmjera smo u svakom smislu svjetlosnu godinu daleko. A ljudi ko ljudi, taj sadržaj kroz maštu profiltriraju tako da im Mađarica kao pojam, a onda i kao stvarna žena od krvi i mesa postane mokri san.

Imam određena zapažanja koja bi mogla dati odgovor na pitanje zašto se baš u Mađarskoj razvilo sve to, a nije, recimo, kod nas, ali o tome drugom prilikom.

Isječak iz 3D filma o Mađarskoj Gránera Józsefa: